Hrvatska

A ZAŠTO “LJEVICA” NIJE LJEVICA

Koliko god desnica bila kvarna kao šupalj zub, i drvila uvijek jednu te istu žalopojku o tome kako su ih izdali Englezi  na Bleiburgu, a i vlastiti ljudi jer nisu prepoznali koliko su oni uvijek i sveto  vragolasto nedosljedni u uzvišenoj, nestašnog  borbi za pleme, njegove šumarke, i par stećaka, a zapravo za mijenjačnice i janjetinu… toliko je ljevica, tobožnja ljevica, podjednako cinična.A zašto. Pa zato jer, za razliku od desnice koja je sistemski i u konstruktu zaplakana i gubitnička, ljevica je liberalni politički centar s par parola o ekologiji i istospolnoj ljubavi, dakle tvrdi kapitalistički konstrukt koji se od desnice razkikuje u tome da je urban, da popravlja zube na vrijeme, da im se kolinja i svinjokolje gade ali jede hrenovke, istina s tartufima. Ljevica se bavi time da pokaže kako je bolje odgojena od desnice i ipak koristi pribor za jelo. I ne sluša Mišu, nego Urbana. I to je to. Njoj se sve gadi, ali u prostituciju, u lihvu, u socijalna prava, ona ne dira. Ona se na otvaranju stranih trgovačkih lanaca bolje počešlja za fotografiranje. Konačno i najapsurdnije, ona je više zadojena elitizmom od desnice, samo je njen elitizam manje koljački a više socijalni, i ne ide na drugo nego da naglasi kako nije od rata pobjegla zbog kukavičluka kao desnica, ili haračila po pozadini… nego je pobjegla iz uvjerenja, jer joj se prefiks “hrvatski” gadi. I njoj je uzor Rade Šerbedžija u Motovunu kako stenje o  svojim beogradskim  i američkim danima, a ne Tomica Merčep. I zato je, jedino, bolja. Ona pere ruke poslije zahoda. Ali za izvarane i obezglavljene ona ne haje, ona misli da je Hrvatska istarski restoran. Na sve, pravi ljevičar, za svaki slučaj ističe da je imao u familiji ustašu, među prijateljima po narkomana i transvestita, u ostalom on je građanski paytonski dečko s Paul&Shark kabanicom. Desničar ide u krivolov na veporove… pa se slika, ljevičar ide na rafting…. pa se slika, na tome počiva razlika. 
I na tome završava, ljevičar se “ne prlja”. I desničar poslije mise ide na ukrajinke i šmrče, ljevičar poslije antiratnog  filma vodi studenticu u hotel. I on tada  ne šmrče nego duva. Kamatarima ne smetaju ni jedni, korumpiranim općinarima jednako, ni dilerima, ni svodnicima, ni ikome. I to se smjenjuje i eto. Svaki otvori još po kakav ured, desničari za dojilje koje čekaju što će Vicka reći, ljevičari za manjinska prava. Iz  oba se mailovi ne vraćaju, jer služe sami sebi. Na društvenim mrežama desničar plače i prijeti, ljevičar je ciničan i bezbožan. Ali vlastito biračko mrijestilište, običan čovjek, on ne zanima ni jednog ni drugog. I na raskrižjima mogu mrki momci gledati je li djeca dobro prose ili previše  odmaraju, i kad je Sedlar i kad je Frljić, favorizirano umjetničko mjerilo i savijest  društva. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara