Featured

U središtu slavlja na ulicama Zagreba nakon pobjede nad Engleskom

Uistinu nezapamćeno slavlje na ulicama Zagreba počelo je sa zvukom zviždaljke koja označava kraj utakmice u kojoj je Hrvatska osigurala finale na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi.

Promet je stao, trubilo se, rijeke ljudi su izlazile iz automobila i preplavile prometnice, nisu svi bili sasvim trijezni niti su se svi pridržavali svih propisa. Ali to slavlje bilo je beskrajno sportsko i radosno, nije se moglo vidjeti ničeg čega bi se zemlja mogla ili trebala sramiti iako ne sumnjam da će se uporno tražiti i možda negdje i naći, pa makar bilo kojoj metodom. Jedna atmosfera u kojoj bi se svaki engleski navijač, svaki građanin Europe, susjednih zemalja, svaka bakica, mogli samo nasmiješiti i reći- pa vi se stvarno i iskreno veselite i ništa drugo. A tko bi god htio vidjeti, prošvercati, bilo što drugo i politički za ili protiv ičega osim čuda se se može iz male zemlje doći na taj nivo sportske slave, taj uistinu jest duboko pokvaren. Bio je to jedan zanos prožet nekim “moguće je”, u kojem nije bilo ničeg nego rasterećenja i nade da će sve dalje, doslovno svima, poći za rukom.

Postoji jedna teza koja je nesvjesno u korijenu ove atmosfere i koja nehotice poručuje mnogima- nisu sve medalje, poslovi, sva sreća i moć, unaprijed podijeljeni i dogovoreni. I ako i jedna druga istina gubi s ovim što nas je sve izvuklo na ulice to je istina koja kaže, bilo kome, nemate šanse. Imate.