Balkan Featured Osvrti

ŠOTA, SMRT JUGOSLAVIJE, JEDAN NAGOVJEŠTAJ

Ispričat ću vam jednu davnu zgodu, pomalo i nadrealnu, jer moj je život u prijelomnim vremenima imao i takvih okolnosti i trenutaka… ali ja mislim da nas stvarnost sve jednako gnjavi, časti i šapće nam što nam sprema unaprijed, ali mi to različito doživljavamo, prepoznajemo, pamtimo, i imamo različito volje i vremena to opisati. Meni je zapalo da imam. I da moram.

Mi smo u XX gardijskom puku, te 1987. svi jednako bili pod dojmom narastajućih međunacionalnih turbulencija u već ponirućoj sudbini države čija smo bili, regrutirana i uvježbana oružana sila, svi smo vidjeli, ili bar osjećali, da predstoje gusta, brza, i nesigurna vremena. I ljudi su se šalili grublje, i glazba je tog doba sadržavala taj prekognicijski nemir, a nikad nisu bili međusobni razgovori među vojskom tako oprezni, i tako šturi i nepovjerljivi.

Nikči K. je bio krupan i jednostavan momak s Kosova, snažan i tijelom i crtama lica, ali i pomalo mentalno nerazvijen, tek su ga naglost, snaga i srčanost, čuvali od otvorenog zadirkivanja.. pa i svojih zemljaka i sunarodnjaka. Ali bila je, možda baš i dodatno zbog te impulzivne i nemušte prirode, u njemu neka… pa, skoro proročka sjena, činilo se da njegov um zalazi dublje, čuje više, i ukupno boravi ispod razine u kojoj žive svijesti nas drugih. A da se baš u tom ultrazvučnom i narastajućem svijetu pećina i ponornica, nešto brusi i nakuplja.

Nešto dvolično i neiskreno, istodobno i toplo, bilo je u satima odmora kad bi molili Nikčija da pjeva i pleše Šotu, albansku pjesmu koju bi on izvodio glasno, ritmički, skakao bi uz to nekim drevnim plesnim korakom, bio zadihan…pomalo i ljut, jer bi osjetio da mu se podruguje, a opet duboko zanesen i, zapravo, veličanstven.

Na kraju gađanja svijetlećim streljivom na Divčibarama, zapalili smo vatru, iz daljine su se iz zimske noći začuli vuci.

Ajde Šotu, ajde Nikči, pleši Šotu, čulo se sa svih strana, bili smo malo i pripiti, i Nikči je gledao na sve strane istodobno i ljut i sretan zbog tuđe pažnje, dok nije u njemu prevladalo ovo drugo.

I sjene te vatre su zaplesale na njegovom licu, on je snažno odskakivao, čulo se kroz zimsku noć ” Sote mori sote, sote masallah..” probudili su se demoni iz te tame kojom smo bili okruženi, i dotakli srce svakog od nas, svojim ledenim dahom. Taj oganj, ritam, i vuci su zašutjeli, svi smo osjećali da smo stigli na neki metafizički prijevoj iza kojeg više ništa neće biti isto.

Dugo smo svi šutjeli kad je stao, svatko je to drukčije osjećao, ali svi smo znali da se dogodilo “, nešto”, da iz podzemlja svijesti svakog od nas dopire… da će tolika sela izgorjeti u slijedećim godinama, da će se gavrani rušiti pijani od krvi, i da tko zna gdje će, i kako, svatko od nas završiti.

Ništa ovaj događaj, niti ja kao autor, ne tvrdimo. Ne žalimo niti slavimo išta. Samo se sjećam. Tih sjena na njegovom licu, tih očiju koje su takle kiklopski svijet koji će izaći na površinu zemlje iz svojih pećina i jama, na prijelazu u devedesete godine dvadesetog stoljeća.

Na fotografiji sam ja, par dana prije nego je Nikči otplesao Šotu.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara