Balkan Osvrti

REDKARPETSKE NAŠE BAJKE, TUŽNE SU DVOTAKTNO, I U DOŠLO, I U OŠLO PODJEDNAKO

U vijestima tipa “o iznenadnoj smrti bogatih muževa iz kontroverznih obitelji”, one vijesti koliko košta torbica i kako se voli vrt ali treba vrtlar, nastave se jednako nepristojno zadirati i izlagati intimu te smrti. Te naše regionalne redkarpetalije su čitav genre, ali baš tužne i vašarski jednostavne. Kao da je neodvojivo, koliko invazivno i nametljivo se ponižavalo čitatelje s “a gle, ima”, toliko ih se sad…skoro pa ih se tješi (narod i građane) s ” a gle, bio je tada s maserkom, a u krvi je imao..”, i sve se učini jedna cjelina, ona narodna cirkuska prikaza došlo/ošlo, pa se ne štedi granica neukusa kako se i prije nije štedjela. Mitski to djeluje, arhetipski, tvrdo i nelijepo. U pravilu, ja emocionalno okrenem stranu, koliko su mi bile mrske i žalosne te socijalne agresije i sramoćenja (jer biti spominjan sa “pokazala cipele koje koštaju…..veseli se putu u Dubai…..), tako se u spominjanju tih biografija nađem kako branim stvar- pa zašto se naslađujete, ja mislim da su se voljeli. Ali i moj “ein guter Franziskaner” mod je jednako predvidljiv, možda i otužan.

Sama priroda balkanskog glamoura, i svakog (Withney), počiva na bajci o tome da sve što uspijeva mora sadržavati neke kontroverzne, tvrde i bezdušne momente koji će konvertirati u privremenu idilu, a koja će se opet vratiti u kolijevku same priče, u loše i teške rastave s kraljevima bakra, raznom dikanštinom, u tabloidne module uspona i padova jednom nogom u Kuriru i 24 sata, a drugom u katoličkoj slikovnici koja šapće “ostani kod kuće, stradaćeš u velikom gradu”.

I sve je tako “Carmina burana”, predvidljivo i ružno, i kad reklamira te sinusoide života i kad im plaši. Te apokrifne biografije koje se čitaju u autobusima kad se ide u neki dom zdravlja na posao, kiši, a ti ili zavidiš, ili se naslađuješ.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara