Balkan Osvrti

PORFIRIJE O SREBRENICI I CRNOGORSKIM SILAMA TAME, i zašto hrvatski lijevi intelektualci vole Porfirija, a srpski ne

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije kazao je danas da je usvajanje Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu i pogreška i, u dugouzlaznom tonu, čak kaže da ” iznevjerili su samim tim, usuđujem se kazati, i blagodat Božju”.

Dakle tko proglasi taj ratni zločin genocidom… i Bogu se zamjerio. I Porfiriju, i Vučiću. Jer on je, Vučić, nekom mističnom nadslučajnošću, poručio da će Srbija uvijek biti uz srpski narod u Crnoj Gori i da “nikog bližeg” od njih nema, a i ” da će prema onima koji su donosili političke odluke, “samo da bi napakostili Srbiji”, znati odnositi se onako kako zaslužuju”. 

Tako se Bog, Porfirije, i Vučić, bore protiv Deklaracije, svak u svojim gabaritima, za Štulića ne znam, alli sumnjam da ga zanima. Zadnje je, kao posuđena ikona takve, porfirijske neopterećenosti rekao “Žena mi je rekla da je gledala Karadžića na televiziji i njemu su aplaudirali, možda ti isti koji su prije meni. Šta da sad ja radim, da mi se opet sutra aplaudira?! Ti isti ljudi? A ja sam svih tjerao na razmišljanje… Ma neću više, bilo pa prošlo, ionako je sve uzalud.” (septembar 1993.)

Porfirije govori svojom uobičajenom retoričkom vještinom, koja i nije nešto monstruozna, ali je potreba drugih da ih on vješto okrene monstruozna, jer je njima fetiš tek da se uz njega  osjećaju pravim i naprednim intelektualcima. Hrvatski intelektualci, dakle, vole Porfirija, onako kako Porfirije voli Štulića, svojom ljubavlju pokažeš se civiliziran, mlad, neutralan, neopterećen, ti funkcioniraš  dijaloški, znatiželjan si, sve si lijepo i napredno i otvorenog si, a britkog uma, nisi dupljaš i ognjištar…. ali ipak Porfirije ima i o samostalnosti Kosova, i o  karakteru zločina u Srebrenici, nekom igrom slučaja, stavove kao i oni koji s njim pjevaju najčetničkije moguće napjeve, nad kojima bi se i kapetan Dragan zgrozio, kao anglosaksonsko – jugoslavenski romantik. I Milojko Pantić, i svi Srbi koje znam!  Samo Hedl objašnjava kako njegova svetost nije razumjela što pjeva, pa se iznenadila. Apolitičan i mio, on u svom obraćanju žali da se time  “polarizira i dijeli (narode)” i da su se predstavnici službene Podgorice koji su je izglasali “stavili u službu sila ovog svijeta koje postoje samo i isključivo na polarizacijama”.

 Pa Mladić ih je dijelio, ne rezolucija! Iako stoji, kad su kanjoni Crne Gore okrenuli na zapad, tek tada počela je žuljati Crnu Goru i Srebrenica. Politika nije iskrena, politiku nije zanimala ona masa koja gleda u bazu Nizozemske vojske, a ta masa je jedina žrtva. Naser Orić  je već netragom nestao, zapad je podbacio, dalje znamo. Ali te ljude i danas ne puštaju da spavaju. 

I tako uvijek idu tako  tri reda “Štulića”, pa red agresivne srpske politike, pa opet. Jer to je politika, konačno, kad kažeš da su se Montenegrini (tako Ivica zna reći, Dačić)  “stavili u službu sila ovog svijeta koje postoje samo i isključivo na polarizacijama” je to politička izjava. Ne vjerska, ne rockerska niti akademski neutralna, nego surovo politička. Pa konačno … mi smo dio te sile, bar kad se ta sila zove NATO. 

A vi, postmodernistički, tobož lijevi intelektualci, samo uzdišite kako ste vi, kao i Porfirije, iznad podjela i zaostalosti, logike tla i, uvijek, zle krvi. Ali kad je čas, opet bljesne isto. Pa vi gledate u stranu kad god rockersko u njemu, na čas ustukne…pa govori u glas sa Vučićem. O Bogu možemo drugi put, ali nije on vama referenca. Osim preko Porfirija.

photo večernji

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara