Balkan Featured

MEĐUGORJE 1981., JA, I ZAŠTO TO SPOMINJEM

Nisam odrastao u komunističkoj obitelji, rekao bi da je to moje prvo okruženje bilo građansko, urbano, točno da sekularistički nastrojeno iz prosvjetiteljskih i drugih razloga, pa i iz povjerenja  prema prirodoslovnim vizijama stvarnosti onog doba, i njihovim strastima i studijima koje su obiteljski pripadnici završavali još na vremenskom razmeđu Austrije i prve Jugoslavije. Ali otvoreno, išlo se kasnih 40-ih u Palmotićevu slušati jednog osobitog jezuitskog propovjednika, bilo se otvoreno prema esperantu, prema Trockom, čak Bakunjinu, čitalo se Maxwella, Heisenberga, Nietschea, tako i prema ezoteriji, vjeri, ali ništa formalno i čvrsto.

Vijest o vidjelicama Gospe u Međugorju dočekala me u dobi od 13 godina, u gostima kod jedne frankofilske prijateljice u Posilovićevoj, pa drugih dana je u meni još nešto kuhalo, i…. i ja sam postao oduševljeni pristaša ideje da se sve baš tako dogodilo kako su vijesti stizale, i formalnije i usmenom predajom. Meni se strahovito sviđalo da se Gospa ukazala, iako mi nije ona više predstavljala nego prizor s vitraja, povijesti likovne umjetnosti, i materije knjige Prikazanja, Ericha von Dänikena, jer… bilo je to nešto nepoćudno, mimo sustava službenih istina, zbivalo se na kršu, po suncu, natopljeno spremnošću i hrabrošću svjedočiti svoju istinu u doba meni premlitavog Parnog valjka, nogometne lige i Eurovizije, ja sam čvrsto prigrlio tu ideju, pa, i danas nisam sasvim odustao, Vicku je mogao Zli naputiti da gradi okolo, betonira plažu, ja nisam “vjernik”, ali vjerujem u paralelne istine koje se mogu međusobno i isključivati, a da sve, ili neke stoje.

Asketska estetika tog događaja meni je tada bila neodoljiva, logika mog oduševljenja bila je slična logici mog (mog dakle) tajnog oduševljenja prema tvrdom komunizmu, obje su te istine imale u sebi pigmenta, spremnosti da se za svoju istinu i izloži, mene…. ma mene mlaka i komotna tumačenja stvarnosti nisu privlačila. I danas, radje ću gurati automobil nekome tko u nešto vjeruje, nego .. HDZ-u ili SDP-u, koji nisu nego celofanska priča, pa eto, i Jehovine svjedoke sam osjećao hrabrim. A to nešto znači, biti hrabar. Uz ovo, nitko me nije mogao okrenuti od ideje da se (možda) tako dogodilo, jer sam ja tako razmišljao.


Danas, ovo bi bilo nemoguće. Danas, sva su uvjerenja u modulima, tko želi ženi slobodu odlučivanja u pitanju pobačaja (ja želim, i vjerujem tako), mora reći da su prizori sa Pride u Berlinu predivni, da se ženi ne treba pomoći da odluči ili razmisli, nego samo da pobaci,…. tko ne želi, taj mora moći povjerovati da homoseksualac čim se dokopa djeteta ga svlači i uživa da se ono otima, da je Jasenovac 1945. tek počeo raditi svoj posao, kako je tzv antifašist Stipe Mesić govorio, sve je danas zadano u paketima. Danas ja ne bi pomislio ono svoje “a možda se stvarno ukazala”.

I to je loše, to je najveća tragedija ovog vremena, što živi i promišlja crno bijeli strip, a ne život. (photo screenshot)

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara