Balkan Kolumne

DOBRO JUTRO 13.6.2021.

Udari, nekad, vjetar niotkuda, iznenadi grm ruža, i huči krošnjama topao a  mahnit, kao načitan, a ipak  izgubljen dvadesetogodišnjak. I podsjeti me, na ono vrijeme…

I kako sam kraj maksimirskog petog jezera učio, zorom, Građansko pravo, a čitav se svijet nakrivio i zaprijetio, da će me otpuhati i zatrpati ruševine Berlinskog zida, fragmenti vijesti koje čujem s tranzistora prolazećih vojnih umirovljenika, i vjetar što je već tjerao uz zemlju dim prvih sela što su gorjela oko Gline i Petrinje. Sve se u meni sudaralo, i studentske rasprave o T. S. Elliotu, i s dolina mog nesvjesnog preglasavanja gdje mi je mjesto, i preksutrašnji ispit, i svijest da ću uskoro noćiti u šumi, u nekom jarku, i otvarati pred zoru konzervu sardina, ne razlikujući još rijetku grmljavinu naših topova što tuku, i gustu, njihovih koji nas tuku.

Najgore, tako sam iznutra bio i ostao građen, meni je taj neizvjestan i vjetrovit trenutak, bio na, neki, svoj i bespomoćan način lijep. Ne tako lijep kao Nazor, i njegov svijet mita i legendi, nego lijep pucketavo, naivno i u daljini, kao film Doktor Zhivago, sa Omarom Sharifom i Larinom pjesmom. 


Dobro vam jutro, zrna graha što vas je ista ruka kotrljala i gniječila istim vremenom. Sve vas, na jedan način, poznam. I pozdravljam s vjetrovitog vremenskog brijega sjećanja, jutros, u nedjeljno jutro. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara