Balkan Featured

DE BELLO, e- knjiga u nastavcima, (Kako rat uistinu izgleda) I DIO, Prva misao


Negdje je daleko, negdje, ostala fotografija nazubljenih rubova, grupe Karlovih i Zitinih domobrana zagrljenih negdje u Galiciji, namještenog onog osmijeha koji imaju samo ljudi tužni i daleko od svega što im je blisko, ostala je na nekom peronu mog života, njene smeđkaste nijanse i tužni a nagonski pogledi koje pjeva Julija Bisak, pa i ja sam, čak posebno, i rođen i proživio te skretnice i željeznice koje vode, sa Balatona ili Vinkovaca, škripe i nestaju za obzorom, te bjelogorice i papire u koje se zamata jeger, hrabri i psuje, pse koji trče uz vlak, sijeno, neka sitnica koja će se sačuvati za…pa se ne sačuva. Bože, koliko je u meni tih fotografija i uspomena, koliko košmarnog a toplog i besmislenog, užurbanog i još uvijek mladog .

Pričali uz pivo kasnije godinama što ih volja, u svim ratovima od postanka svijeta do sad i koliko god i kako god motivirani bili njegovi sudionici, dobrovoljno ili ne, na svom terenu ili tuđem, ili na kojem se tek želi upravo ustanoviti čiji će biti, postoji jedno pitanje svih pitanja, nešto što je svima i uvijek zajedničko, to je pitanje smrti. Kako god okrenuli najzagonetnije je pitanje što će biti poslije, ma koliko se vi osjećali u pravu u svom pretrčavanju i pucanju iz karabina i haubica vi uvijek imate u glavi jednu malu svjetiljku s upitnikom koja pita- a što će biti sa mnom. Sav afekt, alkohol, religijski zanos, sve to služi više da bi se ovo pitanje udaljilo od nas, jer nitko ne vjeruje iskreno da na njega uistinu može naći odgovor s ove strane rijeke Stiks, tek kad se ukrca na taj čamac koji vodi u zemlju mrtvih i tek kad čamac zastruže u pijesak mi ćemo vidjeti kako tamo izgleda, i to budite sigurni da je tako. Na ratištu je ta tema prešutno zabranjena a ako se o tome govori to je samo nominalno.

Za vrijeme rata u kojem sam prvo sudjelovao mi smo s obje strane bili pripadnici  većinski kršćanskih naroda i o svemu se govorilo u tim obraćanjima duhovnika osim o tome, i mene je to izuzetno čudilo. O kulturi o razlozima rata o svačemu, čak i o o tome da je bolje rat izbjeći ali se nije u to ulazilo preduboko jer je implicitno izgledao kao da tu postoje dva boga a ne jedan koji je zajednički i nama svima tu okpupljenima i eskimima, nego kao da je bog ili navijački raspoložen, uvijek za jednu stranu, ili da ga zapravo i nema. Dakle pitanje- a gdje ću se ja probuditi ako me raznese snajper sa dve tisuće metara nitko nije spominjao, pa tako ni u rovovskim diskusijama koje su bile baš o svačemu osim o tome.

Postoji u ovome i dvije još važne činjenice i razmišljanja nas tamo, jedna malo i obijesna a druga ne. Pa hajdemo prvo ovu drugu. Ta je da je duhovnost u našem krugu zasnovana na tradicijskim običajnim i gotovo kalendarski određenim običajima i obvezama, gastronomskim i ugođajnim, pa kako mi, većinom katolici, imamo jedan kalendar a  neprijatelj drugi, više je tu shvaćena duhovnost do identiteta nego do odgovora na najvažnije pitanje. Prvo je,…ja sam to čuo u živo, u muci se više dozivala majka nego bog, tvrđi bi samo psovali. Diskrapanca čak obijesnija je bila što se duhovnost prikazivala uzvišenom u vizuri slikarija uz biblijsko izdanje Gustava Dorea, dakle predimenzionirano uzvišeno, a mi okruženi štakorima ili daljim, jednom i bližim, slatkim mirisom raspadajućeg mesa..tako da smo imali određeni otpor prema tome da bi to slikarstvo pokušali povezati bilo kakvim hodnikom s ovom stvarnošću.

Ja osobno….neposredno pred rat osjećao sam veliki otpor gledati polucrtani film „gospodar prstenova“, bojao sam se da će me to smekšati jer mi je bilo u prevelikoj suprotnosti s onim što me čeka danas bi, ja se teško mogu u to uživiti, ipak, vjerojatno, jednako tako. Ali duboko u sebi ja sam boga doživljavao zrelim i ozbiljnim i ovo ću reći nespretno jer je tako najistinitije- ja sam vjerovao da on postoji jer je jači i zreliji od svih nas, pa makar mi njegov sud o zbivanjima pa i mojoj osobnoj sudbini i ne bio po volji, dobro je da taj sud uistinu postoji. Čak i da nije posebno moćan. A obijest….znate, mi smo se često znali osjetiti ukleti. I kad sa osjetiš tako onda ili moraš biti baš jako jadan i nemoćan ili udariš po stolu i uzvikneš-neka sam, i pomisliš da tebi i nema pomoći pa kad nema neka i ne bude. I sve to odbaciš u jednoj jarosti i očaju.

Sjećam se….kako sam potajno odlazio prve večeri iza sjenika i pritiskao si prsa neispaljenim metkom, pritiskao do neizdržive boli, sve da shvatim i pripremim se na „kako je to“, i kad bi morao odustati osjetio bi se i bolje i lošije. Do prije par dana sam u kazališnoj kavani i uz lulu i u bijelom puloveru pripremao ispite kao student prava a naglo sam, i ne sasvim bez svoje volje, postao nešto sasvim drugo. To nije lako ali za ovu prvu sliku sam se držao grčevito i iz samozaštite. Primjerice…

Ja sam u ranoj fazi tih zbivanja zarobio dvojcu, to je poseban osjećaj, vjerujte a mi smo tada bili nepriznata država i paravojna formacija kako nas je zvao svjetski tisak. I tako su dva moja vršnjaka sjedila predamnom a ja stajao iznad njih i bio sam žedan, kraj nas je bio dućan….ja sam, naravno, kao heroj a i inače silom stvarnosti mogao u tom dućanu uzeti piti što me volja ali mi je to bilo strano a i nisam htio da ovi vide tako nego sam ih htio, gotovo poniziti, činjenicom kako mi to drukčije i bolje, kako smo mi neki idealizirani zapad a ne divljaci, istodobno i nisam baš imao u đepovima nekih ozbiljnijih novaca. Zatim je izronila činjenica kako i neću moći, coca cola je bila, zamislite, to nešto, da neću moći uživati u tome osvježenju dok me ovi tako unezvjereno gledaju, bila je vrućina i tako i grmile su detonacije sasvim blizu. I tako sam ja kupio tri boce američkog kultnog pića za sebe i ove a nisam pak za moje suborce koji su to gledali ali nisam niti ja mogao više. Ovo je bilo manje iz moje duboke civiliziranosti ili nekog oduševljenja viteštvom, to je zbog toga jer mi je tako bilo lakše. Još podmuklije….ja sam shvatio i da ću se toga jednom prisjetiti pa ću moći pričati koliko sam bio u svemu gentleman a ne divljak kao neki tamo na bliskom istoku, ipak sam ja pravnik u nastajanju i ateltičar. I još….mi se i s bogom uvijek cjenkamo, ja sam u tim vremenima često povjerovao, ma što netko rekao, da se sve to negdje piše i računa. A bilo mi je i žao ove dvojice, osobito jednog od njih koji je izgledao kao student kojeg je negdje odvelo, da, bilo mi je važno što djeluje kao rocker i probisvjet urbanog tipa. Mi smo ponešto i razgovarali oko sat vremena i oni jesu išli u neku razmjenu (ili se tako reklo), ali taj je razgovor bio pod prevelikom hipotekom, jednostavno, ti se ne možeš opustiti u nekoj konverzaciji u kojoj obje strane nisu u niti približno jednakom položaju moći. Ma koliko, možda bio ti sam i kulturan i zdrav, mi smo uvijek taoci naše stvarnosti, tu i više. Ja se prisjetim vježbi na fakultetu iz sudske psihologije koju smo u psihijatarskoj bolnici imali nekoliko puta kao studenti prava, taj razgovor bolesnika i njihove psihijatrice je jedno od iskustava koje je tu više nego primjereno, s jedne je strane moć a s druge nemoć i to je jednostavna činjenica, ona može svakoga od njih u svakom trenutku napuniti sredstvima za smirenje i oni će spavati koliko ona želi, može im ograničiti fizičku slobodu i oni u njoj vide ne osobu nego samo ovo opisano. To je sva stvarnost. Ona pak, uz svu svoju stručnost i obrazovanje, iz svoje pozicije postaje ono što im nosi, nitko se ne može tome oduprijeti, ona vidi osobe ali osobe koje može tretirati kako ocijeni i ako je iz nekog razloga loše oni će to posredno osjetiti ma i sasvim izvan njene namjere.

Oko pola godine kasnije na sasvim drugom mjestu ležao sam noću i zimi u jednoj rupi koju je neposredno iskopala granata u to se samo uskoči kao u utrobu iz koje se moralo izaći da bi se živjelo.

Zatekao sam se u jednoj ravnici u sred tih detonacija koje su izvrtale smrznutu zemlju, posve sam u jednom ..a jeli biblijskom ili wagerijanskom prizoru sasvim svejedno. I to se sve skupi u svijest- nije dobro da sam sada tu. Vi uskočite u tu rupu i osjetitie kako se nekontrolirano tresete. A opet, kao i nad svakom provalijom vi bi se rado za nešto držali i ja sam zaviknuo –kriste, zvijezdo zore, sasvim nekontrolirano a i htio sam zoru jer bi u zoru takve kanonade osabljele. Dakle je bilo oko mene kao da je dan a ne sred noći, usta vi tada imate otovrena da bi se održao tlak, tako sam učio prije u onoj vojsci koja je sad i ispaljivala te granate na mene, a čiji sam prije tri godine bio najelitniji dio. Kako sam to uzviknuo, a sumnjam da se moglo to ovozemaljski čuti, tako sam se umirio i osjetio se kao nekad kao dijete na plaži u Makarskoj kraj kuće koju se zvalo „Rivijera“ gdje je moj djed, profesor, igrao šah i pušio duhan u svojim poznim godinama ali nedovoljno kasnim da bi ga upoznao za života.

Ima ovome dva moguća objašnjenja i ona mogu suživjeti, jedno je da u nevolji uisitnu vrijedi obratiti se stvoritelju a drugo je da nevolje budu takve i tako nas preplave da strah postane odsutan iako smo u njemu duboko i čvrsto zagrljeni. Meni je bilo daleko teže nakon dva tjedna prijeći ulicu, uistinu sam u sred rodnoga grada koji je hučio životom, meni je bilo nemoguće hodati a da to ne bude uz same zidove zgrada, mimoilazeći se sa ljudima koji idu na posao, svojim kolegama, ženama koje se vraćaju sa tržnice. Onda ta sila, ako ima u njoj daha, ona  otopi ovo i vi uskoro živite kao da nije ništa ni bilo, meni je ukupno naslijeđe u tome da lakše podnosim mogući životni pritisak a možda da je u tom nadskakanju borbe za život i bijega pitanje u centimetru. Teško da deset, kako god zalomilo.

Dakle smrt. Ona je ta točka svega. Taj strah vi učinite nepriznatim ali on je uvijek negdje, ključan trenutak je u tim okolnostima naučiti raspoznavati zvukove, dakle razlikovati zvukove topova koji ispaljuju i granata koje padaju, to da je opasno kad se izgubi fijuk granate naglo a prije detonacije, to znači da pada blizu. Neispavanost i zima nose halucinogenost a osobito kod sumraka, vi vidite od drveta ili grma čovjeka ili obratno i možda se otkrijete, to su sve uobičajene stvari u pravom ratu. Razgovarao sam s vremenom i sa onima koji su bili u drugim ratovima ili u ovome ali sa druge strane, ako nisu baš jako lagali ili sam ih prisjetio onda smo se oko ovog osnovnog svi složili. Pirotehnika ovog vremena je jednostavno prejaka i prebrza da bi s s njom nosili metodama iz 19st kad se, osobito početkom, moglo u redu hodati prema topovima i kuršumima i biti dovoljno dugo na nogama, danas toga nema. Ti razni profesionalci se ističu znanjem a ne nečim drugim, oni se ne dovedu u poziciju u kojoj ste u nekoj seoskoj kući koju zasipaju granate, to je ta razlika.

Posebna je inicijacija, ne iskustvo oduzimanja života nego blizina umirućem koji je stradao od metka ili bilo čega, možda nagazne mine, osobito ovo zadnje. Agonija tih ljudi ne samo da djeluje demobilizirajuće i stresno nego mi pokušavamo upiti i nehotice to iskustvo i nalazimo se u bezizlaznoj nemoći ako je ozljeda takva, vi istodobno žalite i jedva čekate da se on u tih minutu ili pol sata oslobodi muke kako to ne bi s njim morali proživljavati, ako je on pak izdvojen i na terenu pod paljbom onda to proživljavate puzeći prema njemu. Ja sam doživio jedno takvo iskustvo u bolnici gdje je naš kolega nakon nekoliko operacija odlazio i nas je nekolicina …mi smo se gurali, naoružani, kroz hodnik u bolnici pun nosila i kolica, jauka i dobacivanja ili pitanja, do njega koji je osjećao i to da je pomalo nepravedno da se baš njemu prvom ovo dogodlio, uz sve herojstvo to tako bude a ako i ne onda vam se tako učini jer negdje u vama jedan glas kaže- ti si slijedeći. O ovome svemu se i inače jako malo piše jer ta građa remeti opise koji su nam prihvatljivi, prezivjeli se u pravilu uhvate za ugodniju sliku u svojim sjećanjima koja je i politički i osobno spretnija a i lakša za nositi ju, disociraju je u to da su propatili ali da su bili u toj taknutosti netaknuti što je glupost.

Nekakve neposredne pucnjave nastaju naglo i koliko se god svi pravili poslije važni, u pravilu je svatko zapamtio i ono osnovno drukčije, čak i to od kuda se prvo pripucalo i tko, kako smo se snašli i kuda smo krenuli. To je stoga što je naše pamćenje alat a ne otisak, mi želimo zapamtiti kako nam je to odgovarajuće pa makar minimalno a ne mehanički kao seizmograf. Samo izuzetno opušteni i čvrsti ljudi pamte objektivno a osobito ovakve događaje. A oni u sebi i nose neku distancu prema svemu, iako to zvuči pretenciozno ja se smatram nositeljem te osobine.

Jednom prilikom sam boravio u tvornici mineralne vode koja je bila točka razdvajanja cijeli rat, ta je atmosfera bila sasvim staljingradska i ona je bila poluruševina u permanentnom puškaranju i plamenu, u dovikivanju i izvirivanju u kome je svaka greška mogla biti smrtonosna a tako se i događalo da je bila. U nekom trenutku odmora, spavanje je moglo biti samo sasvim plitko i do sat ili dva najviše, sjedili smo za stolom nas četvorica u prostoriji koju smo osjećali najsigurnijom kad sam vidio kako se u čaši od ivice do ivice voda ljulja kao na moru. Isti čas sam pogledao drugoga i vidio kako viče ali ga nisam čuo, treći je stajao ukočen i iz njega je curio urin, on pak nije progovorio niti poslije dvadeset godina, osim fragmentarno i nesuvislo, ponavljajući neku riječ koju je sam izmislio ili ju je nečim zamijenio. Bili smo pogođeni raketom koja je kat iznad sasvim razrušila, nju je ispalio MIG, a sagorijevanje je djelovalo kako sam opisao. Jedan je moj kolega vukao protuavonski mitraljez na tenk jedući drugom rukom tvrdo kuhano jaje kako se jede jabuka, u povratku se MIG morao uzdići da ne bi stradao sa zemlje. I zanimljivo je da…..ja sam mislio kako to nije ostavilo traga ali sam poželio, da bi se nagradio, otići na WC kako se to inače u životu radi, i ja sam se popeo stepenicama na nerazrušeni dio tog gornjeg kata i upalio svjetlo, naravno i skočio na pod jer se tako ne radi u tim situacijama, počeli su šištati kroz prozor jedan za drugim meci sa suprotne strane, ali bitno je u ovome da tako nikad ne bi učinio da nisam bio u ovom napadu iz zraka izašao iz svake zone racionalnosti samo me razbudio novi napad straha, vi jednostavno otupite od svega, nespavanja i drugoga.  I čini vam se da ste netko drugi, bilo tko, jer vi to ne želite biti što jeste. Bar privremeno. 

Mi i ne znamo što imamo u sebi. U istoj tvornici sam dva puta izvukao živu glavu zbog brzine padanja, vi djelujete brže od svoje volje kad se nešto dogodi jako naglo, tako i u prometu. Ili padnete kao pokošeni ili ostanete stajati i ne mičete se ukočeni, oboje sam viđao, jedno vas sačuva prije nego ste toga svjesni a drugo vas dodatno izloži proje nego postanete svjesni, nema ti ničega s našim ciljevima ili idealima, to je čista neurologija. Dakle odjednom nešto bljesne i počne praskati izuztno blizu i vi ste ili već pali i živi ste za sad ili stojite pa se netko ako je spretan baci na vas i ragbijaški vas sruši, dovikivanje tu nema neke koristi.

Knjiga je objavljena na platformi dolje, 2015.

https://www.smashwords.com/extreader/read/657776/1/de-bello