Balkan Featured

STVARNOST JE, PO NEČEMU, GORA NEGO BI SVAKA POVIJEST HTJELA.

Mediji bi htjeli od čitanja drugostupanjske presude Ratku Mladiću, napraviti neku konstrukciju iz filmova sa Anthony Hopkinsom, pa da nije teško primio, pa da je zaplakao, ma…. povijest bi uvijek htjela što ne može dobiti. Ničeg nema filmski spektakularnog u Ratku Mladiću, niti u teškim zbivanjima čiji je bio jedan od kotača zamašnjaka. Nije on dr Moriarti, on je onakav major kakve smo svi imali u susjedstvu, izgubljen u času kad je kršio zakletvu, pa se našao između jugoslavenske nadnacije i nacionalne mitologije, čovjek kakvi su subotom vozili liftom, iz dućana, pivo, konačno kakav, da nije bilo 90-ih, ne bi ostao po ničem poznat. Obratio bi vam se, da ide s autom van, pa da vi možete ući. Ali otvorila su mu se vrata, sila kojom je zapovjedao bila je u par stepenica zbivanja u sve većoj poziciji moći, on nije dvojio kako će, ali on i Krstić, Tolimir, pa i svi drugi, nisu istupili iz običnog. Tu razinu okrutnosti su imali i prije, prilike nisu bile takve, i to je sve. Izuzetak je onaj admiral što se ubio, ne oni. On je proživljavao dramu, oni nisu, oni su išli po inerciji.
Toliko razaranja, toliko ubijanja, toliko svega. Ali od ovih kicoša iz X diverzanzskog, Škorpiona, do, pa čak i ono kako Jasmila Žbanić slika 90-e, nije vizija  s premalo, nego s previše pigmenta, kao i svi filmovi o stradanjima, o povijesti, dakle. Stvarnost je bitno sivlja, nekoga ukrcaju, za pola sata ga iskrcaju, vidi malo cerade, čuje par psovki, možda i na račun vremena, gotovo. To je stvarnost. Oduvijek. Nikakvi sotonisti i monolozi pred pucanje u dječaka. Sve je to razina s autosajma. I ta silovanja, ona su se spremala puno prije rata, nekad i dogodila po domovima kulture ili JNA, po odmaralištima, ako je bilo prilike, i 90-e su dodale nule na te brojeve, ali ništa se esencijalno novo nije trebalo dogoditi.
Ono strašno, od holokausta, staljinskih gulaga, katynske i starogradiške i svake strahote, to je kako se to obično poklopi i dogodi. Samo kad može i zahukta. 
Nas to uvrijedi. Mi bi htjeli da je povijest “veća”, pa na svaku stranu. A nije. Eichman je bio običan činovnik, pa i ljudi – bombe više se brinu da se nešto ne otkopča dok trče nego za svjetska pitanja. Ali to, da je tako, tek traži da se gledamo u ogledalo s više opreza, jer ukoračit ćemo u svašta a da ne primjetimo. U Srebrenici bio je kod strijeljanja i problem žeđi i umora ovih što strijeljaju, eno vam i kad govore Savanović i dr, ili poluponosni Kos. Zato bar budimo svjesni toga koliko ne treba holywoodskog da se pobiju ljudi. 

Ono što u svim masovnim smaknućima, kasnije netko izgovori, ali se ne uči u školi, to je da “ih se slagalo ili ukapalo kao drva”. Priča i onaj Žiga, kojem je Mladić dao Magnum 357, za zasluge….nakon Škabrnje, Mladić je plakao jer mjesecima nije vidio svoju majku. Je li to čudno nešto, ili jedinstveno? Nije, to je tako otužno i obično. I to treba naučiti od svega, da ne treba puno, da bude puno.