Balkan Hrvatska Vijesti

Suočavanje s prošlošću

1. u cijeloj europi, ostavimo po strani druge kontinente, nesporno je bjesnio drugi svjetski rat koji je završen pobjedom jedne strane, jednoga saveza. gotovo nema naroda koji nije sudjelovao na obje strane, makar simbolički a mnogi su i na nacionalnoj razini promijenili stranu pa su na taj način gotovo globalnom amnestijom postali pobjednici. mislim da se tu svi slažemo. kako je vrijeme odmicalo po završetku rata, ti su događaji postajali sve manje prisutni u kolektivnoj svijesti ljudi. u hrvatskoj nije bilo sasvim tako, iako su hrvati bili na svim zaraćenim stranama. dakle francuska je recimo bila prvo na onoj, poslije se pokazalo pobjedničkoj strani, zatim se to podijelilo pa je opet francuska bila zemlja pobjednica. odmazde je bilo iako ne u mjeri u kojoj u hrvatskoj. bugarska se cijela vojska nakon savezništva s hitlerom, u konačnici svrstala u pobjednički tabor. ali nije bilo zemlje koja nije imala neke postrojbe koje su u nekom vremenu ratovale na strani berlina, osim engleske nacije, čak rusi.

2. hrvati su se identificirali s obje strane te je na hrvatskom nacionalnom prostoru koji je sličan prostoru banovine hrvatske pa kasnije ndh nakon pada italije, dio hrvata ratovao pod zastavom nezavisne države hrvatske a dio pod zastavom titovog pokreta. i jedni i drugi su gajili i protutuđinske emocije a i obje su strane surađivale ponekad s četnicima među kojima je iako simbolično isto bilo hrvata, na rabu primjerice. može se reći da je to bio građanski rat. obje su strane bile bespoštedne i obje su bile jako ideološki vjerne svome zaleđu i pokroviteljima, ustaše silama osovine a titovi ljudi prvenstveno sovjetskom savezu. ta je bliskost vidljiva iz bezbroj stvari pa i iz odora, militarija, organizacije, glazbe i pozdrava. hrvati su neovisno o ndh novačeni i u SS, prešutno i protiv volje ustaških vlasti te su direktno bili i ratnici na istočnom bojištu .

3. sve su se europske nacije odrekle sretnih uspomena na sudjelovanje u drugom svjetskom ratu na poraženoj strani, u svom kolektivnom sjećanju ih proglašavajući jednostavno nesretnim okolnostima. izuzetak je kad i ako su neki oblici tog sudjelovanja bili povezani s pitanjima prostorne opstojnosti tih naroda. kod hrvata je specifično da je sudjelovanje na nekoj od dviju strana uopće bilo pitanje te opstojnosti. dalmatinski hrvati su se borili pod titom da bi imali nacionalnu slobodu a pod pavelićem je sve što se događalo bilo inspirirano uopće postojanjem samostalne hrvatske države i pod cijenu koja se tom suverenitetu plaćala rimu i berlinu. tako danas nema uspomena iz tog doba koje se nebi same ćutile kao borba za slobodu dok kod srba naprimjer nije bilo tako. niti su se nedićevi žandari osjećali borcima za srpsku neovisnost niti partizani srbi se nisu osjećali da time što nose petokraku čine nešto “srpski”, tek u jednom od dvaju krila četničkog pokreta je bilo ponešto od nacionalnog zanosa ali s toliko paradoksa da se to jedva može zvati nacionalizmom.

4. posebnost je u tome da je krajem rata hrvatska ostala dijelom jugoslavije kako je to bila i prije njegovog početka. sve do ustava iz 74, jugoslavija je i na nacionalno pitanje hrvata gledala jednako unitaristički kao nekadašnja kraljevina koju su na ratnom terenu “zastupali” četnici. dakle je svaka misao o razdruživanju u korijenu smatrana neprijateljskom i bila je po život opasna. dakle 45-a nije donijela nacionalnu slobodu hrvatima i oni koji su ratovali na poraženoj strani smatrali su i dalje da je ndh bila slobodoljubivo rješenje za hrvate a da je partizanski pokret bio antihrvatski. tako je u domovinskom ratu opet šahovnica ratovala protiv zvijezde petokrake i opet je ova druga bila protiv hrvatske nezavisnosti a prva za. to je dovelo do identifikacije s pokretom i režimom koji je povijesno bio i saveznik i investicija njemačke pod hitlerom kojeg se sama njemačka više nego odrekla. i stvorena je podloga da se svaka hrvatska želja za neovisnosti identificira s ideologijama nacizma koji je iznjedrio holokaust i koji je jednostavno poražen. tome se pogodovalo i onim snagama koje se protive hrvatskoj slobodi a koje su dokazivale da su hrvati a priori genocidni i skloni zločinu. dakle kad hrvatski nacionalist digne ruku na ustaški pozdrav, svaki britanac, rus ili amerikanac vidi reaktiviranog esesovca koji pozdravlja strojovođu koji je u auschwitz dopremio ljude u plinske komore. ako pak vidi u kumrovcu jednog fumića sa stisnutom šakom na sljepoočnici on vidi titovog borca kojem se divio cijeli svijet pobjedničke koalicije. tako je iako je u srba percepcija tita ostala antisrpska tako je u hrvata ostala antihrvatska. titov je režim počinio masovne likvidacije u trenutku pobjede i one su decenijama prešućivane. on je iako u manjoj mjeri, to učinio i prema srpskim nacionalističkim pokretima pa je  tito zapravo simbol unitarizma koji ne odgovara nikome a nesporno je jedini pobjednik drugog svjetskog rata u regiji. i nesporno je u njegovo doba provedena i elektrifikacija mnogih zabiti gdje žive razni narodi.

5. pitanje je iz naslova- jeli hrvatski nacionalni korpus može okončati te uistinu štetne posljedice svoje ideološke razjedinjenosti iz sredine prošlog stoljeća?

može.

ali se mora odreći glorifikacije i bajki prošlosti. stvarnost i povijesna istina ne odgovara niti jednoj interpretaciji. niti u hrvata niti igdje od japana do meksika, povijest je uvijek prebogata morbidnim nasiljem i besmislom.

mora se provesti lustracija. ne neka osvetnička lustracija, nego se mora shvatiti da su u šumama dotršćine ubijali svi, kao i na balatonu ili u gvatemali a ne samo poraženi.

mora se naglas reći da hrvatska jest domovina koju se može voljeti i magnezijskom žestinom, neovisno o ideološkom naslijeđu predaka.

mora se percipirati hrvatsku kao svoju, besramno i bezuvjetno.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara