Beogradki Blic je prenio i rečenicu koju je srpki predsjednik Vučić izgovorio u bilateralnom posjetu Njemačkoj koja bi se ne tako davno činila jedino dijelom nekog vica, on je rekao kako je “važnije ljubiti zemlju svoje dece, nego zemlju svojih predaka”, misleći pritom na Kosovo u prvom slučaju i to ne jednom potvrdio dok se Merkel snažno zauzimala kako za europski put Srbije ali i za to da bude jasno kako su odluke koje su pred njom srpske a ne posljedica nekog diktata. Te je odluke predsjednik Srbije opisao rečenicom “Spremni smo na kompromis. Da obe strane nešto izgube, pa makar i da ne budu zadovoljne. Za narod ne bi bilo prihvatljivo da Srbija bude jedini gubitnik” , u slično vrijeme je ministar vanjskih poslova Ivica Dačić s češkim parlamentarcima razgovarao o povlačenju priznanja Kosova, ali najavljujući jedno rješenje koje bi bilo ustupak “ucjeni EU” ali bi i kosovska strana učinila ustupak.
Premijer Albanije Rama je izjavio, konačno i mnogi albanski političari i nacionalnog i lokalnog značaja, kako je Albanija spremna za ujedinjenje s Kosovom ako “europski put izblijedi”, Dačić se bori svim sredstvima srpskoj vanjskoj politici dati status koji kaže “oni, Albanci, a ne mi” su čimbenik nestabilnosti u prostoru. Ali ne može izbjeći za dio srpske javnosti neugodnu temu uvjeta za pristupanje koji može i ne biti puno priznanje Kosova ali su svakako opraštanje s povratkom na faktično stanje prije sukoba s NATO. Dakle Srbija, Kosovo i Albanija su neodvojivo pitanje za njemačko-francusku osovinu i pitanja širenja EU, albansko približavanje gasi njegovo posezanje za, ipak, širenjem na Kosovo a koje mora ostati s onom dozom integriteta koju može apsorbirati europsko opredjeljenje Srbije.
Postoji ideja srpskog priznanja južnog dijela Kosova a u kojem bi se sjeverni realno pripojio Srbiji, nesreća je što sve što srpska ideja smatra ishodištem svog identiteta jest na jugu, ovu je ideju upravo zagovarao prvi čovjek srpske vanjske politike, tzv Ciparski model je ideja ubijenog Olivera Ivanovića.
Nastaje jedan trenutak u kojem ovo, bitno za Balkan ali i europsko širenje, ključno pitanje razgraničenja srpske politike sa svojom imperijalističkom prošlosti, ulazi u svoj finalni rasplet. To je ovo više tako što je neizvjesna sudbina tzv Republike Srpske koja je secesionistički i proruski nastrojena a Beograd ne može prekrižiti i Kosovo i Banja luku, iz unutarnjepolitičkih razloga a i podrške dijaspore koja je u svim narodima bivše države najekstremnijeg stava u pitanjima nacionalnog ponosa pa se do intenziteta koji prelazi u mitološka polja i književnost. Srbi iz Srbije bi na zapad, mi smo već tamo ali ideološki smo se ukopali na Kosovu polju. I čekamo da nam neprijatelji EU s istoka i zapada dobace podršku koja će Balkan odvesti u kaos.
Dodaj komentar