850 pjevača u zboru, 178 svirača u orkestru, 8 pjevača-solista, orguljaš i dirigent. Publike 3000. Tako je bilo 12.rujna 1910. u Muenchenu na praizvedbi Osme simfonije Gustava Mahlera. Nazvali su je ” simfonijom tisuće” ali i simfonijskom nakazom. Ništa se slično u glazbi do tog datuma nije dogodilo.Nikad takve autorske megalomanije, grmili su kritičari. A publici se svidjelo. Mahleru naviklom na prigovore struke bilo je svejedno. Naviknuo se da je svijetu važniji kao dirigent. Otišao je na drugi svijet osam mjeseci nakon praizvedbe u 58.godini.1912. djelo je slušalo 16000 ljudi!
I evo ih, Mahlera i njegove monstr simfonije za koji dan u zagrebačkom “Lisinskom”. Posljedni je put izvedena kod nas prije 25 godina! Dakle nije ju čulo u živo čak nekoliko generacija i ovo je jedinstvena mogućnost za sve naše malerijance da utvrde gradivo s nosača zvuka kao i mnoge spoznaje o jedinstvenom autoru kojeg njegovo vrijeme nije prepoznalo a upravo je Mahler umnogome pripomogao novom zvuku i estetici glazbe 20. stoljeća.
Nadovezao se na gluhog Beethovena koji je prvi uveo ljudski glas u simfoniju. No Mahlera nije zanimao humanizam i bratstvo svih ljudi okupljenih oko Schillerove “Ode Radosti”. Njegove su silnice imale raznoliko podrijetlo: od pučke pjesme do srednjovjekovnog duhovnog motiva, od priprostog vergleca do Goetheova “Fausta”, od najnježnije melodije do robustne galame…, i tako kroz cijeli opus od devet dovršenih simfonija, gotovo kao pačvork tkanje nota koje uznemiruju svojim brzim preobrazbama, zbunjuju naglim promjenama raspoloženja, nije ih lako pratiti ali kad se niti jednom upredu ne mogu se razmrsiti. I svaka je baš na mjestu, svaka će prikovati pozornost slušatelja zauvijek. Mahler je skladatelj koji senzibilizira polako, na njega se navikava, o njemu se može postati ovisan. Kao da je cijeli svemir u toj rastrganoj glazbi, a svatko od nas može u njemu pronaći i svoj dio. Prateći tekstove koje odabire za svoje simfonije ne treba u njima tražiti filozofijski talog. Mahler odabire instinktom duboke emocionalnosti koja s podjednakim obzirom pristupa posmrtnoj koračnici ili dječjoj brojalici.
U ” Simfoniji tisuće” bira latinski tekst “Veni creator spiritus” na koji nadovezuje završni prizor drugoga dijela Goetheova ” Fausta”. Gotovo nespojivi motivi postaju cjelina njegova doživljaja svijeta, onog arhetipskog svijeta iz kojeg je sve nastalo i s kojim traje. Da bi to postigao trebali su mu ti silni glazbenici, moćni i raznoliki, u tišini i u gromkosti podjednaki. Trebali su mu i za posvetu simfonije ženi, supruzi Almi Mahler. Ekscentrična bečka skladateljica i slikarica zarobila ga je do krajnjih granica ljubavi. Čini se više njegove nego njezine, no ostala je uz Mahlera do kraja i dobila posvećenu potvrdu njegove odanosti i zahvalnosti. Tko zna što bi hipersenzibilni skladatelj neugledna izgleda i frojdovskih problema rekao da je uzmogao znati što se nakon njegove smrti zbivalo s fatalnom Almom? Udavala se još dva puta za slavne: arhitekta Waltera Gropiusa i književnika Franza Werfela, a bila je pogubna i za slikara Oskara Kokošku! Ipak je u povijesti ostala poznata s Mahlerovim prezimenom!
Jagoda Martinčević
Dodaj komentar