Uncategorized

Zdrav duh, zadnja linija obrane našeg svijeta i zašto “mi” nismo tako strašni. I Milka.

Liječnik u Dubaiju kojem dođe neudana trudnica dužan ju je prijaviti policiji. Neke strane radnice to rješavaju napuštajući zemlju, neke se odluče na ilegalni pobačaj. Kao i stotine Filipinki kojima povratak kući nije opcija, Neng je odlučila sakrivati trudnoću, prenosi index.hr i opisuje kako je zatvorska kazna u toj bogatoj zemlji čiji su 70 posto stanovnika imigranti za vanbračni seks godinu dana. Psihijatarski se liječi sudac koji je zadnji izrekao smrtnu kaznu u bivšoj državi, sva su mjesta za publiku kod izvršenja smrtne kazne u Teksasu daleko u budućnost već bukirana.
Udruga za zaštitu životinja jako je nezadovoljna nakon što je sud oslobodio nastavnika biologije koji je pred učenicima nasrtljivoj kornjači dao živog psića da ga pojede, piše Guardian a učitelj iz države Idaho se brani da je psić i tako bio bolestan.

Što god tko rekao…mi živimo sasvim dobro, bar u tom smislu da se nosimo s vlastitim primitivizmom i ljudožderstvom. Serijskih ubojica mi, primjerice, i nemamo.

Znate, 2002. je autor teksta u groznici stao oko Slunja i zaspao u svom Audiju a probudio se u podrumu lokalne seoske familije, pokriven i s tanjurom juhe i štamplom rakije uz krevet. Ne kažem ja da se to ne bi moglo dogoditi drugdje u svijetu, bi. Kažem da ovo podneblje nije toliko “tvrđe” nego druga koliko se zgražamo da jest i da obzirom na sve okolnosti naše povijesti i sadašnjosti …uistinu u 2 ujutro može se šetati Zagrebom ili voziti tramvajem a da to ne predstavlja neku ozbiljnu avanturu.

Nedavno je osvanuo napušten pas (kasnije se našao vlasnik, u dva sata) u zgradi….predstavnik stanara (Saša) i ja smo se, kao i svi susjedi, bavili s čipom, Milkom i njenim hranjenjem (tako smo je nazvali ad hoc, na slici je) i podbadali goste lokalne birtije, ništa od ovog nije evidentirano u relevantnim izvješćima ali …zapravo smo mi jako ok. Ja imam svog pripadnika najveće nacionalne manjine koji se žali na okolnosti svoje veze a ja vrtim glavom i znam reći- ja vama Srbima ništa ne vjerujem, i mi se tako šalimo, i to bude obostrano naravno. Nije sve to tako strašno.

Taj naš nedorađeni i spontani civilizacijski, tranzicijski, nepisani moment, koliko on bio amorfan i nesvjestan, nedorađen….stanje je uljudbe i civilizacijske razine manje mjerljivo nego se čini. Kakvi god bili ožiljci 40-ih, 90-ih, sve je to još dobro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara