Featured Uncategorized

Zašto je jedan od najfotografiranijih sudionika prvenstva netko tko ne igra?

photo twitter

Maradona je pojava u sportu koja je najveća moguća negacija sporta, fotografiran na svjetskom prvenstvu više od možda bilo koga tko na njemu nastupa iako njegovi formalni rezultati to ne opravdavaju poslije gotovo četrdeset godina da bi njegova slava, pozitivna manje nego negativna, imala takvu gravitaciju. On je obratno od onoga što roditelji, nastavnici, treneri i liječnici, policija ili bilo tko, tvrdi i uči da treba biti i doslovno sve što zabranjuju biti. On nosi transparent sa svojim likom, plače, puši na tribinama cigare a možda i konzumira kokain pred cijelim svijetom, njega iznose, on je debeo, nerealan, i ono što najviše u tome brine ili hrabri i zašto je sve tako- to je da je on uistinu vlasnik najspektakularnijih golova u povijesti ne samo svog vremena, da ih je dao u najpresudnijim okolnostima, jedan od njih i rukom, da je cijeli njegov životni opus do karikature doveden besraman krik genijalnosti i sunovrat, oboje više od mnogih kod kojih se to tako miješalo i dodirivalo.

On je odgovor na pitanje “jeli moguće ?” i kaže- moguće je. Pa bila ta stvarnost da je moguće ohrabrenje ili zastrašujuća činjenica čemu je sve usprkos taj odgovor iako on jest svoje uspjehe postizao živeći nogomet čiji genij, demon ili što god nadnaravno, on jest bio. Nije to toliko nevjerojatno koliko je ta njegova ukupna bajka simbolički strašna i opojna jer i Prosinečki “ih je sve vrtio” a pio i pušio, ali nije Maradona, nije niti Messi a nisu niti Modrić i Mandzukić koliko god jaki i spremni bili. Gol Englezima u Meksiku u kojem je jednog po jednog ponizio prolazeći ih na slapu nogometnog genija koji se probudio i uspravio, to je trenutak koji je ustoličio jedan kult čije je njegovo kasnije i današnje ponašanje logičan nastavak jer nitko ne bi preživio taj trenutak a ostao pošteđen egomanije. On je bio  egoman sa sedam godina.  I poput Elvisa, Monroe, Alija, on je bio baštinik i  žrtva svoje slave i umijeća, ali svijet kaže čovjeku da je najvažnije što postoji upravo slava i umijeće a da je imati držanje jednog Miroslava Cerara ili Pave Nurmija odlično ali oni nisu Maradona ni Elvis nego samo Cerar i Nurmi.

Nogomet je i napredovao od 80-ih, možda tadašnji on i ne bi bio danas nešto baš veliko, ali to je manje važno. Važna je  legendarna arhetipska činjenica u koju se njegovi ispadi sasvim uklapaju i čiji manji simboli u svim područjima života uvijek kod ljudi stvaraju potrebu biti za ili protiv. Svaki čovjek želi i ne želi “dati gol rukom na svjetskom prvenstvu u nogometu” ili – biti odličan u onom što radi a da to ima u sebi i dvojben moment. Pa si to priznaje ili ne.

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara