photo screenshot
Hrvatska muška vaterpolska reprezentacija osvojila je naslov svjetskog prvaka nakon što je u finalu SP-a u Budimpešti savladala domaćina Mađarsku 2017, a vaterpolo reprezentacija Srbije pobijedila je Hrvatsku 9:7 u polufinalu Europskog prvenstva 2018. Na svjetskom prvenstvu u nogometu većina građana Srbije je navijala za Hrvatsku, splitski razbijači su gostovali na susretu beskrajne politički uvjetovane napetosti između Crvene zvezde i Partizana a srpske cajke se u Hrvatskoj najviše slušaju u sredinama u kojima se i najviše pamte ratne strahote iz 90-ih, skoro trideset godina je prošlo od početka vojnog sukoba u kojem su Srbi i Hrvati međusobno ratovali a četvrt stoljeća od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja pod hrvatsku vlast.
Kako god okrenuli, Srbi i Hrvati se u stvarnom životu ne mrze, više se mrze pripadnici polariziranih interpretacija povijesti, i kod Srba i kod Hrvata. Istodobno se obje zemlje razapinju između crveno-crnih, crveno bradatih dvojbi s time da jedna od njih osjeća obavezu naglašavati neku posebnu sličnost s drugim narodom a druga naglašava razlike i traumatična poglavlja povijesti, bliže i dalje. Bratstvo i jedinstvo je neuspio koncept koji je stvorio svojim moranjem tešku reakciju u bezdušnoj antipatiji…ova je stvorila mistifikaciju tih utakmica kao da su nešto posebno. Jer…zašto bi bilo koji sportski susret Hrvatske i Srbije bio nešto posebno? Takav je stav infantilan a i s osnove pretraga krvnih zrnaca tražili su srpski mediji neke svoje tragove u krvnoj slici hrvatskih sportaša kao da to nešto dokazuje osim kvazi-imperijalističkog stava i tlapnji.
Ofra Haza je izraelska pjevačica….valjda jedina u povijesti države Izrael koja je imala nadizraelsku slavu i značaj. Genetska su istraživanja jasna, Židovi i Arapi su genetski vrlo slični. Njene nastupe su pratili Arapi s potajnom čežnjom, oni i zvuče i izgledaju sasvim orijentalno i čovjek mora biti Lawrence od Arabije, britaski obavještajac i homoseksualac, da shvati kako je ona Izraelka a ne sunarodnjakinja Sabaha Fakhrija, zvijezde orijentalnog muslimanskog svijeta tog vremena. Ali…ako se nekom Arapu sviđala Ofra ona mu se svidjela dodatno jer je izraelska zvijezda, da nije bi bar za petinu ona bila manje to nešto. To je dio te magije animoziteta koji postaje paradoks.
Fenomen slušanja cajki u Hrvatskoj sadrži fascinaciju činjenicom da je ta glazba srpska. Glazbeno…ona sadrži jak turski utjecaj jer su Srbi stenjali pod Turcima toliko dugo i vi imate danas ljude koji negiraju zločin u Srebrenici, opijaju se glazbom koja je sasvim orijentalna i za koju misle da je izvorno srpska, nije. Imate i ljude koji su hrvatski jugonostalgičari koji se opiju i slušaju poluzabranjeni turbohrvatski desničarski prepjev Abba pjesama glasom srodnim onom kakav je trebao jugo ikoni rocka, Bijelom dugmetu. I hrvatske teške desničare koji kad slave, valjaju se po dvorani uz zvuke najbrutalnije loših srpskih cajki koje su…realna njihova glazbena vrijednost je nula, ali ajde..zvuk se može i isključiti a da doživljaj bude dobar.
Možda je trenutak da postanemo samo susjedi, koji si nose po kolač za oba Božića ili im je kćer diplomirala, imaju podbadanja oko prošlosti ali ne mistificiraju svoj odnos pretvarajući ga u mjerilo vrijednosti. Naša budućnost ovisi o tome hoćemo li imati za režije a ne o tome što smo vikali s tribina.
I čestitke na zlatu, susjedima.
Dodaj komentar