Često se na području bivše države, najviše za stolom uz vinjak Rubin ili pelinkovac , ljudi sjete Josipa Broza alias Tita, pa ga uspoređuju s poslijetitovskim figurama političkog života i što vrlo pogrdno ide na njihov račun a na njegov upravo suprotno. U ovome je zanimljivo da bivšeg maršala to više ali i uz veću muku precjenjuju to više njegovi protivnici, time i politički nezreliji ljudi jer biti 2000-ih uopće u nekom odnosu prema njemu može biti samo nezreo čovjek koji živi u prošlosti a to su sinonimi. Ovaj tekst neće braniti…Vučića, Tuđmana ili Hardinaja, njima to ne treba jer im je bilo ili im je dobro a svakako niti ne zaslužuju. Ali bi razjasnio ponešto.
Vučić očajava zašto ga Putin nije zvao na inauguraciju a jest zvao Dodika…pa jasno je zašto, zato jer je Dodik njegov mali od kuhinje a Vučić bi i ovako i onako a to Kremlj ne voli. Prirodno, ovaj čas bar u tisuću srpskih kuća gdje žive stariji ljudi netko misli ili i kaže- a kako je Tito, svi su ga zvali i divili mu se. Jednako sam čuo za nekoliko hrvatskih političara koji su bili “in charge”, predsjednici smo bilježili u uspjeh ako se samo fotografirala blizu američkog predsjednika a Tito je u SAD putovao u statusu antičkog božanstva, na tjedan dana i sva se krema SAD bacala pred njega. Ali nije to pravedno prema našoj generaciji iako je Tito potezao revolver brže od Vučka, pušio cigaru u ovalnom uredu gdje ni Lincoln nije pušio a kraljica Engleske ga je gledala zaljubljeno dok za Plenkovića i ne zna a zna za Borata. Što je na stvari…ergo “zašto Vučić nakon što se vrati iz Berlina ne stvori paniku u Moskvi pa mu ovi pošalju više od 4 MIG-a 29 koji…budimo otvoreni, i nisu nešto. Ima nekoliko razloga a jedan sve nadkriljuje.
Svjesni svoje snage i stvarajući na Jalti bipolarni svijet, SSSR s jedne a Britanija, SAD i Francuska s druge, prihvatili su tampon zonu 50/50% na području ex kraljevine i time postavili pozornicu i eksteritorijalnost hladnoratovskog svijeta, oazu one man predstave za glumca velikog kalibra koji je svoju rolu znao nositi. Nitko nije postojao od kraljevske vlasti na terenu a kad je maloljetni Petar otišao u London. Ostala su samo dva njegova “zvučna” prijatelja u zemlji, jedan osobni očev prijatelj, Stepinac (da, da, gospodo) i jedan tek formalno prijatelj i đeneral koji se i nije nešto borio protiv Njemačke a i nije kontrolirao svoj tim pa se Kosta Pećanac stavio okupatoru na raspolaganje a drugi su uglavnom vrebali na općinare marionetskog njemačkog saveznika Nedića ili su čekali da rat završi. Tito…i nije nešto pobjeđivao po terenu, sve te ofanzive su imale cilj da ga nestane ali njega nije nestalo ni nedostajalo. I on jest bio čovjek Moskve i III internacionale ali se već vidjelo da će, ako bude prilike, iskočiti u više od toga. I Draža Mihajlović, i Ante Pavelić i Nedić, nisu imali nikakvu karizmu usporedivu s njegovom ali niti manevarski prostor za drukčije, Tito jest. Čak je drugi čovjek III reicha, Himmler, ribao svoje generale i maršale ističući tu žilavost i karizmu ali ništa to ne bi vrijedilo da nije postojala svijest da taj prostor ne treba biti niti u jednom od dva bloka i to je čuvalo taj novi režim i od Staljina 48-e i od svih križara, sve mile desnice koja bi mu naudila ali da je on nosio ulogu balansera to je sigurno. Konačno- ono vrijeme je bilo bitno bespoštednije na svim stranama samo ljudi to ne primjećuju. Oni razmjeri ubijanja iz 40-ih koji su stvorili Broza, na svim stranama, bili su bitno veći.
Danas takve okolnosti ne postoje. Vučić bi volio nekako ući u EU a biti ruski miljenik i saveznik a da ga još respektira i Turska i na sve to da još ispada odlučan Srbin bar donekle, ne može se reći da se i ne trudi ali ne može ne zato jer bi on bio manje odlučan nego jer ne postoji rezervat i moratorij za utjecaje u prostoru na kojem on igra. Hardinaj je poput Crne guje, tik do uspjeha ali stano u osvrtanju za kakvim erdoganovskim kletvama i detektivima, Plenković čeka kako će ga, čim je jedna komemoracija prošla, netko u dimnjačarskoj uniformi izložiti na drugoj. Možeš biti netko, ali moraš imati para i energetsku i vojnu samostalnost a to nema danas niti Njemačka a kamoli Srbija ili Slovenija. A naravno da je ugodnije sjediti uz par oligarha i čekati da se ohladi šampanjac, uz kavijar i rezance s makom, kako bi Balašević rekao. A ne čekati pravi trenutak za dogovor s Prištinom. Ali u muci se dokazuje junak.
Dodaj komentar