Svako je pisanje, uz sve tiskare i internetske veze, uz sve platforme i društvene mreže, u srži jednako pismu u boci koje je nekad i netko bacio kroz prozor broda… kad je išao u Čile za rudara, ili bilo kuda i iz bilo kojeg razloga. S jedne strane te niti je onaj koga je nešto natjeralo da sjedne i piše, o s druge koji je našao bocu, izvadio papir, i nešto doživio. To je uvijek jedan na jedan, pa da je ovih drugih milijardu. Naravno, drugo je ako je to nekome posao, ali u tada je isto, nešto nekoga dotakne, ili ne dotakne. I ta intima tog dodira je i prvi impuls za napisati ono u nama što nas traži da tu bocu zavjarimo u more, da nađe iskra drugu iskru, pa i da nikad to ne saznaš da je tu bocu tebe netko pronašao, i u njoj našao neki sebi razumljiv svijet.
Velika je stvar pisati, puno veća od hoće li netko pročitati. Pravopis u redu, ali pisati da bi se drugima svidjelo, ili ne bi…ali će baš zato čitati, to je krivokletstvo. To je laž sebe, čak i sebi. Jer uvijek se može stajati kraj nekog stroja koji pakira sardine, pa kad napuni kutiju ti dodaš novu. Ali i tada, ako pišeš da ne vjeruješ u Boga ili vjeruješ, a obratno je….nije dobro, valjda ti znači je li vjeruješ. Ne vrijedi lajkova što će te tako vidjeti oni kojih ima taj čas više.
Dakle pišimo, to je predivna prilika moći pisati, osobito danas kad ne moraš niti guski pero iščupati, i negdje naliti u čašu tinte. Ali bar budimo slobodni i svoji. Ne vrijedi drukčije. Glupo je.
Dodaj komentar