photo; screenshot
Sukobe XXI stoljeća karakterizira nekoliko paralelnih aktivnosti koje su na izgled stihijske i kaotične, područje zahvaćeno zbivanjima doživljava promjene koje ga uvode u stanje nametnutog nemira, terora, sporadičnih sukoba najčešće paravojnih formacija obučenih i vođenih posebnim instruktorima, kibernetičkog i informacijskog pritiska, brzim djelovanjem zrakoplovstva koje nije masovno niti isključivo borbeno u užem smislu, ubojstvima političkih protivnika, potpunom mobilizacijom kriminalnog miljea, pritiscima iz područja opskrbe energentima, internetsko trolanje i manipulacija javnim mijenjem daleko smišljenija nego ikad do sada.
Izviđačko-informativno-kibernetičke aktivnosti egipatskog zrakoplovstva u sinajskom području protiv ISIS-a dovele su do značajnog pada na izraelskim mobilnim mrežama, to se stanje normalizira. Pitanje ovladavanjem komunikacijom i informacijom važnije je od klasičnog topničkog udara. Mediji, oni najčešće tek afektivno prate zbivanja i uređivačke politike mahom nisu kontrolirane unutarnjom cenzurom koja je namjerna nego je tek spontana ali jest formirana izvorima izvještavanja velikih i neposrednih graditelja informacija i klime. Jeli u Istočnoj Gouthi proruske sirijske snage satiru civile ali im ponekad odškrinu vrata obruča da pobjegnu ili uništavajući teroriste vode prvenstveno brigu o izlasku civila pa i po cijenu svoje djelotvornosti…to stvara dijametralno suprotan dojam koji može biti sasvim licemjeran ali svakako je svjestan medijski inženjering. Tisuće lažnih profila na društvenim mrežama pak formiraju ukupan dojam posebno, organizirano i za taj dio ne treba nekog posebnog znanja. Kibernetički napadi ipak trebaju mlade stručnjake koji za umjeren novac i osjećaj važnosti odrađuju svoje sve dok se i ako se ne osile.
Paravojne formacije najpogodniji su operativni akter modernog sukoba, ne podliježu formalnoj odgovornosti svojih financijera, ne trebaju se držati nikakvih pravila međunarodnog ratnog prava, vezane su interesom za ratnim plijenom i snažnom ideološkom idejom kao pokrićem i kohezionim sredstvom a regrutiraju se oko patoloških priroda spremnih učiniti što običan čovjek ne želi niti znati da postoji. Svijest o pripadnosti nekoj nadstrukturi postoji samo u samom vrhu linije odlučivanja u parakomesarskom staležu ili niti tamo ako je moguće. Terorističke skupine su u svojoj srži tek ekstremniji oblik paravojski s još manjim sstupnjem legaliteta ali većim opsegom djelovanja u zemljama razvijenog svijeta. Specijalne postrojbe tek iznimno djeluju u trećim zemljama, njihova je prva zadaća obuka legalnih i paravojnih saveznika, za sofisticirane vojne akcije koje traže visokotehnološka sredstva to se zove stranim vojnim stručnjacima.
Agencije su pak za jaku nijansu kontroliraniji ustroj djelovanja i sa svim prednostima koje imaju paravojske, konačno ih i obučavaju, usmjeravaju i istodobno kontroliraju, ideološki su rasterećenije i razmjerno skuplje po glavi pripadnika, dakle značajno. One mogu biti dio državne obavještajne strukture, manje korporacije nasilja ili posredničke kompanije koje iznajmljuju ovim prvima pogodne i iskusne, recimo bivše sudionike ratova 90-ih ili stručnjake iz bivših struktura postkomunističkih prisilnih službi i vojske.
Legalna i službena vojska ima ulogu ispuniti prostor i sudjelovati ako aktivnosti prerastu u nešto što se zove rat. Tada nastupaju i međunarodne snage, humanitarne organizacije, različito infiltrirane i vođene i u čijim se unutarnjim strukturama mogu zrcaliti različiti utjecaji i pripadnosti. Konačno su tu i izbjeglički valovi, masa nesretnih ljudi koji su po nekoj agendi krenuli a često i vođeni osim kontroliranim teškim okolnostima i trgovcima ljudi i suradnji s njima, naravno da su ti biblijski i apokaliptički prizori i materijal informacijskog dijela ukupnog sukoba, predmet različitih indoktrinacija i inkubacijski generator za terorizam.
Tek sasvim sofisticiranom analizom može se i ustanoviti tko su uopće sukobljene strane, to su najmanje države ( u smislu zaraćenih država iz doba prvog svjetskog rata) iako nisu niti tajna društva kako voli naglašavati viteštvo svijeta teorija zavjera. To su sinergijske nakupine moći weberovske definicije, pa naravno da svaka interesna korporacijska ili proračunska hijerarhija isprepliće onu drugu i čini interesne tvorbe koje imaju svoju autonomnu volju i zajedničko vodstvo, mistika tu ne treba niti pomaže.
Branko Ćopić je napisao a kinematografija kraja “one države” ekranizirala dosta realnu storiju o zbivanjima u doba drugog svjetskog rata u Crnoj gori. Osim tehnologije XXI st sve je gore nabrojano bilo tu, Moskva je kontrolirala partizanski pokret ali frakcije su postojale i već na liniji Tito-Staljin i niže, četnički pokret bio je lepeza paravojnih formacija koje je kontrolirao London ali jednako tek na vrhu, na terenu je dolazilo do bezbroj preslagivanja neki su od njih prilazili Talijanskim zapovjednicima a i latentni njemačko-talijanski rivalitet se ocrtavao u odnosima legalnih i paravojnih trupa, izbjeglice, mjesta stradanja, članci zapadnih medija o tretmanu oborenih britanskih i američkih zrakoplovaca koje bi preuzele grupe iz raznih prisutnih saveza, namjerno izlaganje civila radi represalija koje će ojačati ovaj i onaj pokret, neposredno prisustvo obavještajnih struktura, sve što čini moderni sukob takvim i što se drži otkrićem 90-ih već je tada i tamo postojalo u najčišćem obliku. I kako formirati ideološki episkopat u interesu tadašnjih svjetskih središta moći i inkorporacija kriminalnog u ideološkog ( mnogi istaknuti pripadnici svih pokreta na terenu imali su taj mentalni sklop i sudski dosije), i oficiri za vezu i značaj energenata u opskrbi garnizonskih dijelova šahovske ploče (željeznica i cesta su energetski merdijani balkanskih 40-ih). U prve dvije godine rata u Crnoj gori nisu se zbile nikakve velike bitke.
Gledajte film, razmišljajte. Gledajte u budućnost koja raste oko vas.
Dodaj komentar