photo Bljesak
Tek što je članak najavljen na fruštvenim mrežama jučer, stigao je komentar od korisnika koji je paradigma jednog paradoksalnog stava dijela srpske javnosti, brojčano malog ali bučnog. On kaže u svojoj osnovi slijedeće- da su Vučić i Bulatović diktatori i strani plaćenici i da treba da bi ih se zaustavilo učiniti bilo što revolucionarno, uvesti diktaturu i da nije problem ako to financiraju stranci, drugi stranci ali stranci. Nikakav to nije pisao strani plaćenik, uistinu dio tih ljudi vjeruje da takav stav nije antisrpski koliko i antidemokratski, da je opasan i loš, jer on bi poništio izbore, ukinuo demokratske institucije, osnovao prijeke sudove bez sudova i zaratio sa cijelim svijetom. Konačno, taj stav je i beskrajno glup. Dapače on misli da je to i interesu srpstva, pravoslavlja i tradicije da se pitanje obnašanja vlasti rješava atentatom a ne običnim izborima jer je to podvala vatikansko-njemačko-cionističke zavjere protiv sveslavenstva i kajmaka, naroda i božanskog reda. Istodobno, kad čovjek otputuje u Srbiju, pisac članka je prije deset dana boravio oko pripreme nekih tekstova, čovjek ne vidi nikakvu razliku u svijetu stvarnosti između Srbije i omraženog zapada osim što je prosjek godišta automobila nešto veći, cijene po restoranima bitno manje kao i plaće i ne vidi se niti naznaka da bi ti ljudi mislili da ih treba ili da ih treba od nekoga spašavati. Dakako da ima spasitelja u svim sredinama ali je istina da u Srbiji i Crnoj gori oni glasnije nastupaju ali i da nastupaju izuzetno slično iako konkretnije nego u npr Hrvatskoj.
Ali i u Hrvatskoj, bila je situacija da nakon ubojstva na svjedoka u jednom procesu, Milana Levara, ljudi na ulici daju u kameru izjavu da “neka su ga”, potom je taj ratio utihnuo a danas se opet vraća na nekoliko načina. Saborski zastupnici treće po brojnosti stranke u samom Saboru pozivaju na nepoštivanje zakona i institucija, članovi stranke manje brojnosti a revolucionarnije retorike objavljuju po Facebooku “spustit će se gusta magla” a predstavnik dijaspore kaže- ja vam u četiri mjeseca uspostavim državu, osnovat ću prijeke sudove itd. To…se nije od uspostave ove države nije moglo zamisliti da bi se u parlamentu izgovaralo.
Ali postoji bitna razlika, za razliku od susjeda u Srbiji postoji povijesna činjenica ubojstva premijera i postoji aktivan sudski proces protiv jedne jezgre koja je razmišljala donekle slično. Potom, u Hrvatskoj ne postoje snažne i međunarodne kriminalne organizacije koje se isprepliću interesno s antiterorističkim formacijama. Moguće je da “u fušu” netko održava prisilni red u diskoteci ili nešto, ali nema aktivnog revolucionarnog jezgra niti situacije slične otmicama zemuskog klana u kojima je pregovore oko otkupnine vodio čelni čovjek Jedinice za specijalne operacije, ne u interesu pravde nego otmičara. Istina, on je na robiji a i ex zapovjednik žandarmerije je u istražnom zatvoru.
“Ova kriminalna organizacija stvorena je ne samo zbog Crne Gore nego i zbog drugih područja i jasno je da je pripremana slična situacija i u Srbiji. Ono što se pripremalo tadašnjem crnogorskom premijeru (Milu Đukanoviću), planirano je i u Srbiji, tvrdi specijalni tužitelj Katnić.” vratimo se u prošlost i analizirajmo sadašnjost. Zašto baš tamo, na granici svjetova koji bi trebali biti suprotstavljeni.
Na sudu su pročitane i presretnute SMS poruke koje je Dikić slao osobi pod imenom Vuk Jovanović.- Aleksandar Vučić je najveći špijun… Da li vam je jasno da mu je cilj da uništi Srbiju? Svi u odbranu demokratije – naveo je Dikić u jednoj od poruka. Direktor Međunarodnog instituta za sigurnost, Orhan Dragaš kaže da nije isključeno da je Dikić zaista planirao državni udar u Srbiji, prenosi Kurir
– Ljudi njegovih intelektualnih sposobnosti nisu svesni granica i teško prave razliku između realnosti i fikcije. Moguće je, naravno, da je, za račun nekog naručioca, Dikić kao izvršilac i izvođač radova trebalo da učestvuje i u državnom udaru u Beogradu, a sve sa ciljem da se destabilizuje Srbija, kao najjača i najstabilnija država u regionu, a samim tim i ceo Balkan – objašnjava Dragaš. Dikić je u listopadu 2016. uhićen u Crnoj Gori pod optužbom za stvaranje kriminalne organizacije i terorizam, kao i za pripremanje napada na institucije i otmicu i likvidaciju Mila Ðukanovića. Suđenje je u tijeku. Tokom svjedočenja u siječnju , Dikić se odjednom rečima: “Ko da vodi računa, ja samo govorim istinu”, obratio nekome od branitelja, ali je potom nastavio svedočenje. Ovo je SDT Milivoje Katnić protumačio kao prijetnju Dikiću, pa je, posle stanke i pregledavanja snimki u sudnici, predsjednica vijeća Suzana Mugoša prekinula raspravu. Jasno je o ovom suđenju dvoje- da ulazak u zonu protupravnosti izgleda da nije išao dublje od neopreznog nuđenja svojih usluga, vrlo bezazleno zapravo, i da sud ne tretira stvar kao više od toga.
Ali položaj zapovjednika žandarmerije nije položaj neformalne skupine srednjoškolaca koji su se poslije tuluma dopisivali kako će rušiti državnu vlast, neovisno jeli bivši on bi (da je našao gažu a pretpostavljamo da nije) bio vrlo opasan, i nadimak “Mali Legija” to jasno kaže. Tu počinje problem. On se sastoji u tome da kad postoji motor nelojalnosti državnoj vlasti u samom prisilnom aparatu državne vlasti, i to visoko, onda je to bitno teža situacija. On je trebao sprječavati da se ne dogodi đinđićevska situacija a ne nuditi da se ponovi. I tu dolazimo do mita koji u obje te države (Srbije i CG) uistinu postoji. Da je puč iz 27. ožujka 1941. koji su zrakoplovni časnici kraljevine izveli protiv kneza Pavla i vlade Cvetković-Maček da bi spriječili potpisivanje pristupanja trojnom paktu…svojevrstan placet, uzor i moralni temelj za to da kriminalci povezani sa visokim predstavnicima vlasti ubijaju ili smjenjuju vrh države i da je to vrst svijetle tradicije, osobito ako ovi žele pristupiti u EU, posljedično i postići dogovor oko onoga što je Vučić prvo opisao kao “uređenje granica”. Dobro, kad se “uređivala granica” Hrvatske i Slovenije, bilo je isto teatralnih najava isplovljavanja flote brodica ratnih veterana i prvo je to zvučalo kao najava državne pobune, poslije se izjava pretvorila u poziv na manifestaciju ili prosvjed a onda utihnula. I to je bila afera koja je punila stupce medija koliko neprilične scene frljićevskih predstava koje su uistinu iritantne u želji biti kontroverzne i koje uistinu privuku braniteljske udruge da im njihovim bijesom dižu popularnost i zaradi kazalište. Ali to nije usporedivo, da predusretnem one koji će to naglasiti, uistinu nije. Nije i ono što opisuje ovaj nedavni citat iz Novosti ” Državljan Crne Gore Ananije Nikić, koji je u u Podgorici optužen za pokušaj državnog udara i terorizam 16. oktobra prošle godine, dobio je politički azil u Rusiji, saopštio je juče Interfaks, pozivajući se na dobro obaveštene izvore. Druga vest vezana za isti događaj takođe je došla iz Moskve, a saopštilo ju je Predsedništvo Demokratskog fronta: ministar inostranih poslova Sergej Lavrov, u pismu upućenom deputatu ruske Dume i predsedniku partije Rodina Alekseju Žuravljovu, tvrdi da ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov nikad nisu bili hapšeni ili privođeni na teritoriji Crne Gore, Srbije ili bilo koje druge države, kako se navodi u optužnici Specijalnog tužilaštva Crne Gore protiv navodnih aktera puča Andrije Mandića i Milana Kneževića (tu spada Dikić, u tu optužnicu). Demokratski front podseća na to da je optužnica Milivoja Katnića zasnovana na navodnom hapšenju, a zatim volšebnom oslobađanju Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova u Srbiji, koji su navodno bili glavni organizatori. Oni pozivaju tužioca da objavi makar zapisnik sa saslušanja dvojice Rusa iz zemlje gde su oni saslušavani pa pušteni.” To zvuči vrlo ozbiljno, jer se čini da se na tromeđi organiziranog kriminala, politike i pripadnika vlastitog prisilnog sustava, uz blagoslov dijela javnog mišljenja, može biti uistinu opasan geopolitički faktor u prostoru koji je dodirna točka utjecaja velikih sila. Ali imajmo snage za katarzu u jednom- to nema veze s patriotizmom. Pa zar ne bi trebalo da je u javnosti diskvalificirajuće za neku stranku da je se uopće spominje u kontekstu mogućnosti spremanja nekog državnog udara..osim što je smiješno da se tako zove.
I budimo svjesni te granice koja se stalno pokušava prikriti, između neprihvatljivog ali neterorističkog i neprihvatljivog ali terorističkog ponašanja. Granica je neizbrisiva, svijest o njoj je još daleko u dijelu tog ukupnog prostora. Čak na osobnoj razini. Nje se je jako slabo svjesno, da tko je pobijedio na izborima predstavlja u svom mandatu samu instituciju na čiju dužnost je stupio. I da je izdaja demokracije, države, nacije, naroda, male djece i ratnih dana upravo ako se to pravilo ne poštuje.
Dodaj komentar