“Profesorica evolucijske psihologije na Sveučilištu Portsmouth, Bridget Waller je rekla: “Izraz lica se često doživljava kao nešto što je vrlo emocionalno potisnuto i fiksno, to nije nešto na što životinja može utjecati””. Eto tako prenosi jedan medij kuda su sve zašla najrevolucionarnija otkrića moderne znanosti, da psi imaju i određene emocije, zapažaju, čak laju ili mašu repom.
To služi tome da ne bi mi slučajno mislili kako se naši ljubimci ne vesele, ljute ili tuguju, da bi razumjeli jedan svijet koji nam je toliko stran tisućama godina pa je kao takav i nastao jer nalazi u Oberkasselu pokazuju postojanje domisticiranih pasa u zajednici s ljudima prije 14 tisuća godina a u Izraelu prije 12 tisuća.
Najrasprostranjenija teorija o razlozima nastanka pasa je ona koja predlaže da su praljudi pripitomili štenad vuka i nastavili ih uzgajati kako bi im pomogli u lovu i obrani od ostalih grabežljivaca. No je li to zaista tako? Vjerojatno i jest u jednom dijelu ali nedvojbeno je i ono što danas zovemo terapeutskom ulogom psa kao kućnog ljubimca usađeno duboko u navikavanje o suživotu, prvi su predstavnici roda “canis lupus” prilazili vjerojatno zbog ostataka hrane a ljudi nisu nužno imali jasnu sliku zašto im ju pružaju, kao i zaklon i sigurnost. Ovo osobito stoji jer su prvi dokazi o psima uz čovjeka nađeni u sakupljačkim zajednicama koje nisu bili stočari niti lovci niti poljoprivrednici- psi nužno nisu bili “radni psi” u svom inicijalnom domestifikacijskom procesu. I osim što su, sigurno da, najavljivali opasnost nečijeg dolaska, sasvim je moguće da su s ljudima izmjenjivali empatične emocionalne komunikacijske impute a ne nužno imali strogu svrhu. Konačno, ljudi su tek postepeno i djelomično postajali svjesni potrebe za svrhom svojih odluka u bilo kojem području života.
jer…nije blagotvorno ono što mi dobijamo od njih, jer nas čuvaju od čopora vukova i terorista, mi najviše dobijamo upravo svojim odnosom prema njima.
Dodaj komentar