Uncategorized

Skok zarade uličnih svirača- paradigma ukupnih promjena XXI stoljeća

Ne uspoređujući s kotačem ili električnom energijom, nije najveći izum epohe internet. Najveći je izum i događaj – internet koji je pristupačan širokom broju ljudi. Ta promjena, ukupno u društvu, mijenja odnos prema formi kao barijeri jer vi dok vozite mehaničaru, liječniku ili na prekršajni sud, vi googlate o tome zbog čega idete. Ne razmišljate jeste li se dovoljno svečano obukli za čekaonicu u domu zdravlja i hoće li vam zadrhtati glas dovoljno predano, barijera ceha se izgubila bar za jaku nijansu u svakom području. Možda i previše, da, ali tako stvari idu. Ili će vam savjete o zdravlju davati samo u bolnicama s visokim stropovima ili će vam davati svi. I jedno i drugo ima svoje prednosti i nedostatke.

Ne toliko davno, ulični svirači su imali status prosjaka, skitnica, šibicara i švercera i za to se išlo ravno na robiju, bježalo se pred policijom i znalo se- sviraju “pravi” glazbenici. Ljudi sa glazbenom školom koji su se namjestili u orkestru ili kazalištu..ostalo su  probisvjeti. Prvi imaju za sviranje dopuštenje glazbenih i državnih vlasti, drugi nemaju. A vi danas možete nekažnjeno, doslovno u krevetu, izdavati knjige o bizantskoj povijesti ili o tome..pa sad, i da je zemlja ravna ploča ali i imati svoj web za vremensku prognozu. Ili prodavati svoje fotografije, a nekad se isključivo “išlo fotografu”. To je ta razlika.

Naravno, sve ima i svoje naličje, demokracija je automatizmom populizam, doslovno u svemu. Enrico Caruso nije diplomirao na glazbenoj akademiji, nije niti Fjodor Šaljapin, oni su bili i ostali standard i nedostižan cilj umijeća i izražajnosti pjevanja s početkom XX stoljeća, nije niti Pola Negri . Dok nisu došli u Milano, za svijet nisu prva dvojica niti postojala. I oni nisu pjevali “falš”, pjevali su po notama nepogrješivo, istina da dijelom i ti koji su pisali te note nisu bili svi formalno obrazovani, neki jesu a zadnju riječ ima publika pa makar posthumno.

Ali svakako, odnos velikih metropola se prema uličnoj glazbi mijenja i ona postaje “dobrodošla”. A uvijek će, tko osvoji nešto forme, tvrditi da je to važnije nego dok ju nije osvojio. Imamo izbor i to više nije nešto novo a orkestar Pariške opere nije na gubitku ako na ulici sviraju dva peruanska tipa.