SIPA i tužilaštvo protiv Dudakovića i 11 ljiljana, većinom zlatnih. 23 godine nakon rata. I logično pitanje o tome.

Atif Dudaković, komandant Petog korpusa Armije BiH, uhapšen je rano jutros u Bihaću zbog sumnje tužilaštva na ratne zločine počinjene nad Srbima u Krajini. Hapšenje su izveli pripadnici SIPA-e. Dugo su se ovi postupci pripremali, dugo se i govorilo o mogućim koracima protiv nekih pripadnika Petog korpusa a oko 400 pripadnika je saslušano u postupku koji je još u pripremnoj fazi.

Pa opet, rijetko se zahuktava progon po optužnicama za ratne zločine preko dvadeset godina od zbivanja na koja se postupak odnosi osim ako su svi optuženici pod prikrivenim identitetima, nepoznati, u bijegu jer jedini drugi razlog za toliki vremenski odmak može biti izvjestan samo ako su nastale okolnosti za taj postupak a koje prije nisu postojale, bilo da nisu još postojale ili su tek nastale. Osim Dudakovića i Nadarevića, jutros su u  uhapšeni i  Ejub Koženjić, Huso Balagić, Safet Salihagić, Ibrahim Šiljdedić, Adis Zjakić i Hasan Ružnić. Tribunal u Haagu ostavio je dojam da su pripadnici bošnjačke strane ostali bez većih postupaka, onaj Naseru Oriću bio je najveći a on je i formalno i neformalno osumnjičenik  povijesno manje uloge i težine nego Dudaković- ipak general i možda najveći simbol pobjede u ratu. Terete se za kaznena djela protiv čovječnosti a Dudaković je dodatno osumnjičen za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

1995. su vođene završne borbe za oslobađanje BiH u kojima su pripadnici Petog korpusa uspjeli potisnuti vojsku bosanskih Srba sa šireg područja sjeverozapadne Bosne a tu su i  zbivanja iz 1994., kada je Peti korpus uspio razbiti snage kojima je zapovijedao Fikret Abdić- Babo.

Ne prejudicirajući presudu…jedno zapažanje. Bošnjačka strana imala je na kraju rata najveći moralni kapital pred međunarodnom zajednicom od zaraćenih strana unutar i izvan Bosne, planeta je vidjela Dayton a on koliko god bio ugovor ravnoteže, svjetski poredak ipak je najnaklonije  doživio Armiju BiH, već zbog važne političke činjenice koja je i danas svetinja i za SAD, i za EU a niti Rusija ne izgovara drukčije.  Ta je činjenica jedinstvena i suverena BiH, sve reakcije protiv postupka su emocionalne i, kao i uvijek, poistovjećuju napad na slobodu utamničenih s napadom na ovaj ideal, ispravno je Hrvatska doživjela da ideja udruženog zločinačkog pothvata jest negacijski faktor hrvatske samostalnosti. Ali i da je potvrđena prvostupanjska presuda protiv Gotovine..osjećalo bi se da je “nekome” sve upitno. Zadnji veliki postupak u Haagu je protiv Hrvata, Srbi su u Haagu u najačem sastavu, ovo ipak djeluje (i) kao poruka, možda simbolična, koja glasi- nema nevine strane u 90-im, ali neka to Sarajevo riješi samo. Usput, i u Srbiji je uhićen ubojica francuskog dragovoljca u redovima hrvatskih snaga. Ali osim moralnog kapitala, možda i  zato (ovo neugodno zvuči bošnjačkoj publici Odjeka ali je tako- samih video i slikovnih zapisa brutalnosti najviše i najnaivnije, i jest ostavila ta strana. Čak i djelovanja prema svojim sunarodnjacima i ovo opet ostavlja mjesta pitanju svih pitanja ovog događaja a to je- zašto sad. Tek sad, uopće, nije važno. Ali zašto sad.

Za voditi postupak protiv ratnika iz svog nacionalnog korpusa treba imati čvrste živce, dvostruko ako su djelovali na svom prostoru a trostruko ako su pobijedili. Još nekako ako nisu bili najviše rangirani, pa to ima prizvuk uvođenja discipline u vlastitim redovima. Ovako, to jest prvorazredni politički događaj a ne tek crtica iz anala tužilaštva. I nema dvojbe da je samo vođenje postupka i stjecanje zasluga jedne strane pred nekom ukupnošću a ako to ta strana ne bi slijedila da bi ju se promatralo lošim društvom u tome nečem ukupnim. Još sigurnije je da postoji ta spremnost i da, koliko god ove tvrdnje bile nedokazive i odbojne sa stajališta pretpostavki o vladavini prava, imat će sam postupak u dijelu te javnosti i status samokažnjavanja. Dakle nema više niti jedne strane bez mrlje vidljive iz zrakoplova. Možda se to i htjelo reći.