Osvrti Uncategorized

Sasvim osobno sjećanje na Beč, gol izjednačenja i o otočiću kod Preka

jednom davno…
stigao sam u Beč, i da, stigao sam primiti jedno priznanje za neki svoj doprinos nečemu pa nek bude neprimjereno što tu to spominjem ali “taki je vakat” i ta činjenica što to spominjem je ono o čemu i pišem jutros. I našao sam se slučajno i sam u jednoj pivnici s keramičkim teglama  u kojoj je posluživala žena koja je bila i vlasnica tog prostora koji se nije obnavljao sigurno pedeset godina, bio je jedan prozor napuknut a ona u ranim šezdesetim, zapuštena, jednog izraza lica ulične mudrosti na rubu provokacije i uronjena u Schrammelmusik, fassbinderovski autentična, u zelenoj suknji i s mirisom koji imaju ljudi kojima je svega preko glave i koji se neredovito održavaju koliko se i njen lokal nije održavao nego je sve bio kontrapunkt onom što je Beč već tada htio biti i bio a nije bio sasvim. Svaki njen pokret, naglasak, veliki bijeli cvjetovi, kobasice, jedna ukupna i neposredna vulgarnost te mješavine germanskog i slavenskog prostora izbrazdanog teškim sjećanjima, stalan gost u odijelu propalog dirigenta, izdužen i uobražen, s okomitim utorima umjesto obraza, sve sam to upamtio i upio i nosim i sad jer je bilo toliko slučajno, stvarno, autentično i jer sam bio izbačen u sumu vremena koje je njen svijet prošao i bio njegov netaknut otisak. Taj otisak  nije dokazivao ništa, on je samo bio, i njen pokret kojim stavlja na šank krigl je sadržavao osmijeh ravnodušne i vulgarne koketerije, sav njen život i život prostora u kojem ga je proživjela od tridesetih godina sumornog dvadesetog stoljeća.
Postoji otočić pred Prekom na Jadranu, samostan i samostanski pas koji jedva hoda, pješčano dno i to je mjesto koje je u bitnom slično ovom gore opisanom jer je jednako spontano i jednako “mimo”, preksutra krećem u Preko da bi me čamac na vesla sa šutljivim veslačem vozio par minuta na taj otočić kraj otoka i tamo nema topovnjača i turista s velikim objektivima, predsjedničke lože, ništa nije grandiozno i ništa nema političku poruku niti sve ove snažne poruke koje su me izmorile i zbog kojih nisam volio titov režim a niti zadnje vrijeme mi nije blisko niti predzadnje.
Nogomet, Oliver, davno i kraj rata, sve je to meni osobno drago i blisko i brodice koje isplovljavaju s katamaranom i dječaci koji iz samoposluživanja nose vrećice pune staklenih boca piva, golovi između dva drveta, gol izjednačenja na koji sam uzviknuo “evo vam ga”, jutarnje kave kraj okretišta tramvaja u Zagrebu ili uz voćnu košaricu na Prokurativama, to je ono što pamtim i ljubomorno i sebično čuvam. I što mogu, ne volim preko toga. Ne volim jer mi oduzima ovu supstancu sjećanja, nada i uspomena, jer je zadano i tvrdo i jer volim svoju zemlju drukčije, u duhu stiha “i skidaju ljudi kape”. Ne mogu si pomoći niti želim, jer mi se uvijek učini da će mi kad pustim bučni svijet preblizu on ukrasti dio te magije jer ga je previše, jer uvijek nešto počne dokazivati kad je najljepše i jer me potkrada. Radje ću ja njega, i dalje, potkradati.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara

Centar za postavke privatnosti

Nužni kolačići

Ovi kolačići su nužni za ispravno prikazivanje stranice

PH_HPXY_CHECK, _ga, _gid, catAccCookies, gdpr[allowed_cookies], gdpr[consent_types], tk_ai, wordfence_verifiedHuman, tk_ai, wordpress_test_cookie

Marketinški kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo vam prikazivali relevantne oglase

1P_JAR, APISID, DSID, HSID, IDE, NID, SAPISID, SID, SIDCC, SSID

Analitički kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo lakše pratili analitiku stranice i izrađivali statistiku.

DSID, IDE, KADUSERCOOKIE, KTPCACOOKIE, dp

Other