Osvrti Uncategorized

Putin je u nečem bitnom sličan Titu iz 70-ih a nije nikako sličan Staljinu, i zašto.

photo markokostic.com

Prvo, raspirimo zabludu kako su bilo Tito, Staljin, Trump ili Putin ikad imali komotnu situaciju, nisu, kako god to izgledalo i neovisno autoratskom pristupu vladanju – svi, baš svi, uvijek su uvijek u dinamičnim iskušenjima. Ono što razlikuje čvrste sustave vladanja (papinski se tu svakako računa) i meke, razlikuje samo koliko je to vidljivo a ne postoje li iskušenja i turbulentne silnice, one uvijek postoje i hoće.

Drugo, ostavimo predodžbu o Titu kao o romantiziranom heroju koji je vladao blago i nježno poput John Lennona ali i kao nekom novovjekom Kaliguli koji je satirao koga je i kad htio. Niti jedno od toga nije istinito, on je bio na oštrici oduvijek i do samog kraja, njemu su i suđenje Draži Mihajloviću i suđenje Alojziju Stepincu bili noćna mora,  potvrda svoje neprikosnovenosti ali kojom je prkosio zapadu i to u vrijeme kad je prkosio istoku, sve držeći se za salvetu na kojoj piše “Jugoslavija 50/50”, čuvajući da je on tih 50/50. I Arsa Jovanović, i Đilas i Ranković su bili njegovi vragovi i furije a i morao je hodati po jajima i s mačem i lentom i doslovno po brodu Galeb, on je svakako bio majstor opsjene, besprimjerno čvrst spoj razuma, hazarda, instinkta i šarma koji nikad nije imao čistu situaciju iza leđa, pod nogama niti ispred sebe. Niti u 70-im.

70-ih, već konstruiravši pokret nesvrstanosti kojim je dominirao a u kojem su bili najrazličitiji interesi i silnice, vrtili su se macani poput Castra ili Husseina, on je sazidao dodatnu međunarodnopolitičku zavjetrinu doslovno iz ničega, teoriju naoružanog naroda, predodžbu specijalnog rata čije protagoniste i neprijatelje infiltrirao, hranio, poticao i iznimno ubijao, opet pazivši da u samoj “službi” ne naraste neki novi drug Marko, i ne ugrozi ga. On nije mogao ići kundakom i bajunetom kao 1945., nije ni trebao, morao je namaknjuti i kredita i izvoznih poslova, on…kako 41-45 i nije bio nikad vojno superioran (do 45. nije uspio ovladati niti jednim gradom a AVNOJ se održao u Bihaću pa Jajcu, oba ta grada su iza toga opet izgubljena). Ali ako je ičega bio božanstvo to je public relations.

Staljin je, za razliku od njega, imao stvarnu moć, čistu situaciju i “odvezane ruke”, on nije zarezivao niti Ligu naroda niti Sorosa niti UN, on je imao apsolutnu diktaturu,  njegova različitost od Tita je u dva osnovna smjera- on je bio frontalan i on nije morao niti mogao ekvilibrirati, konačno on je imao čeličane, beskrajne tvornice tenkova i imperij. Stanovnici tog imperija bili su u takvom omjeru opravdane uplašenosti, oduševljenja i siromaštva čiji koeficijent je bio neusporediv.

Putin nije Staljin, niti po čemu. On nema niti blizu moćni imperij, niti prostorno niti gospodarski niti ima tako čvrste poluge vlasti, on nema niti hladnokrvnost Brežnjeva a kamo li Staljina, on u medijima  jaše, roni, puca, lovi ribu, prijeti, daje vatrene izjave, on..konačno, kontrolira medije i nije mu se dobro zamjeriti. Ali on ne može niti pomisliti slati u Sibir beskrajne vlakove onih koji pomisle drukčije, on je balancero s vrhunskim public relations koji može svoje neprijatelje kontrolirati koliko Tito 70-ih i to kasnih 70-ih, nikako tvrđe od toga, on nije Staljin niti malo. Ideološki on mora pomiriti i carsku tradiciju i sovjetsku, on pomaže desnicu i ljevicu po svijetu, on prodaje oružje i plin i grbi se u jednom odnosu snaga i po pravilima koje nije lako nositi, on i nije na čelu supersile nego sile, Rusi kupuju Apple i VW a nemaju previše para, ima boljare koji se zovu sad oligarsi, ne provodi reforme i svi imaju internet. Njemu nije lako, konačno on mora stvarati i održavati dojam u bitno većoj mjeri od Staljina, ovaj je spavao na željeznom krevetu i šutio ili govorio ispod glasa, rušio i gradio u svijetu čiste i najsirovije i najsurovije  faktičnosti. Putin mora brinuti što Rusi misle o njemu i svom životu, više od Staljina a ipak manje od Merkel ili May . Staljin nije, za razliku od Churchilla, morao brinuti što narod misli, on nije ni mislio. Tito jest. Uz sve Vlade Dapčeviće na robiji i likvidacije pjesnika Bušića, on je morao paziti da ljudi imaju Zatavu 1300 i deset dana odmarališta, jer…koliko su Rusi staljinovskog doba bili daleko od “trulog zapada”, titovski i putinovski podanici su i na granici NATO pakta ali i udobnosti tog svijeta koji mami i čiji interesi mogu zavrtiti šahovsku ploču. Konačno, i Tito i Putin se, koliko god se prikazivali drukčije, uklapaju u osnovnu fiziku svijeta a Staljin je bio činjenica, konačno on je negativac per excellence a ne dribling majstor s odnosom pokrića i nastupa manjim od tri.

Realno, Putin vlada manje autoritativno (i kućom i saveznicima) nego se vladalo u SAD u 50-im, pokazuje više živahnosti, više vanjskopolitičke aktivnosti nego i jedan ruski vođa u povijesti iz, opet realno, teže situacije. Njegova misija ovisi o jednom, hoće li uglazbiti interese ne- vojnoenergetskog sektora  u svoju ulogu, stvoriti srednji stalež europskog tipa ili biti protuteža onom dijelu politike u SAD i drugdje kojoj kao tvrd i glasan treba. I ovisi o Kini jer svi ovise o razvoju Kine, čitav svijet. Tko je sve on i koje sve uloge ima u ovom osnovnom sasvim je svejedno. On se pokazuje bitno konstruktivnijim suparnikom zapadu od Staljina, konačno to i mora.

Zajeničko im je što su sva trojica bili u svojim usponima doslovno, fizički i neposredno opasni kao pojedinci.  Je li to kompliment i nije bitno, ništa tekst i ne stavlja u vrijednosnu dimenziju.