Uncategorized

PROBLEMATIZIRANJE MJERA ZA POTICANJE CIJEPLJENJA, I VRDOLJAKOVA PRIJETNJA TENISAČIMA

Čitam da jedan profesor problematizira financijsko (a svako je financijsko, bila olakšica, bila neko zatvaranje vrata) nagrađivanje cijepljenja od strane zajednice. Čini on to s pozicije da su ta sredstva kolektirali svi građani…pa i Pelješki most su gradili svi građani, i autocestu, i sufinanciraju obljetnice proboja iz logora Jasenovac, i ponekad, plate gorivo do Bleiburga, i policiju koja hoda uz Paradu ponosa, i crkvu, i kad spašavaju češke, samozvane, planinare s Biokova i Velebita.
Slaže se s premijerom Andrejem Plenkovićem oko nagrađivanja ljudi za cijepljenje, ali nastavlja upravo obratno- “Hoćemo li doći do toga da novcem kupujemo ljude da mijenjaju odluke. Uostalom to je novac poreznih obveznika, je li on prikupljan za to?”, kaže. Pa jest, novac poreznih obveznika se prikuplja, i proračun, i rebalansi proračuna se izglasavaju u Saboru, a sredstva koja su već odobrena za razne potrebe iz područja zdravstva, izvanrednih situacija, sadrže placet državi da ih troši na temelju svoje procjene, koju se može, naravno, dovesti u pitanje. Ali poticanje cijepljenja protiv bolesti za koju je proglašena pandemija, teško može biti suvislo opovrgavano, tu može jedino biti problem da posao dobije neki d.o.o. pa u drugoj ruci bude “prava zdravstvena služba”. A to nije nemoguće.

Pa onda ne treba države, ako ona ne može zaključiti da je nešto vrijedno poticaja, niti zabrane, niti odvraćanja. S kojim pravom tada, bi radili programe borbe za suzbijanje narkotika, svaka upravna, svaka zakonodavna, svaka društvena mjera ili zabrana bila bi upitna, pa i naknade za nezaposlene, nek se snađu i rade, a ne da parazitiraju na štetu zajednice…a i mogu studirati od svojih sredstava, i onda ne treba niti profesora, niti semafora na Trgu hrvatske republike, jer ja prezirem semafore, ne poštujem, a čim natočim gorivo na Tifonu, kapne i profesoru, i semaforima, i po župama, Biokovu…a ovi bi financirali ove koji se cijepe, još besplatno, i isto na teret antivaksera. Ukinimo onda sve, pa tko koga dohvati, i poslovno, i financijski, i seksualno.

1992. mislim da je bila, kad se olimpijski šef i redatelj Tonči Vrdoljak , ljutio na tenisače, poglavito Prpića, čak i da se ne brije. I kaže on da bi mogli oni, tako raspušteni, i….dobiti poziv u vojsku.

Pa, valjda u zemlji u oslobodilačkom ratu, ne može se prijetiti pozivom za rat, to je valjda čast, ne kazna. Jer ovo pretpostavlja da svatko želi biti tenis majstor, a ne vojak, sunce mu….pa onda sva ta mladost koja gine, gine po kazni što nisu tenisači ili diplomacija, kao Plenković i Milanović. Koji se, kao i Grabar Kitarović, bore, ali ne sa strojnicom nego bez, ali se bore, i Prpić se bori. Realno, nije bilo tako, i tenisači, i mnogi drugi, gledali su drukčije, i na to su imali povijesno pravo.

Ali jedino je bitno spriječiti nevolje, pa i po cijenu onih manjih, čak i vlastite popularnosti. Jer jednom, kad sve prođe, mirnije će, iako možda, ali pa što…spavati onaj tko je spriječio one najveće nevolje. Pa, ako je balansirao onim manjim vrhunski….to bolje. Manje važno, ali da.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara