zamislimo da su pokusi na primatima i ljudima VW, BMW i daimlera oko ispušnih plinova bili ugodni i bezopasni. primjera radi dotičem novu aferu a za koju nam je svima koji živimo u zemljama manje razvijene demokracije, gospodarstva, zaštite prirode i uopće svega manje razvijenog, drago da “su i drugi takvi” jer se afere i gafovi poslovično i očekuju više od nas “od kuda ljudi idu raditi u njemačku” a ne obratno. uzmimo to kao zamišljenu pretpostavku i postavimo ključno u ovome pitanje. jer nama mora biti drago naći u francuskoj gusjenicu u salati jer to nepobitno ohrabruje svakog našeg ugostitelja koji bi inače živio u zabludi kako se tamo to ne događa nego samo njemu.
pitanje glasi- kako je moguće da niti u jednom trenutku nije u prostoriji gdje se o tim istraživanjima odlučivalo nije glas nekog od sudionika izgovorio dovoljno jasno ” pa nemremo to tako, jebote, raskomadat će nas”.
to je ključno pitanje. imati nekog takvog je zadnja linija obrane. to je onaj tko nam kaže kad kupimo s pedeset kožne hlače ili se raspalimo na društvenim mrežama- “pa daj se skockaj, nemreš to tak”.
jer očito je da treba, na svakom koraku se to vidi.
na proslavama, komemoracijama, u gostima, ma stalno, jednu realnu osobu koja će reći formalno odraslim a njemu bliskim ljudima čim zinu ili sjednu za tipkovnicu pa se puste s lanca “daj to obriši, nemreš pisati takve stvari, zatvorit će te u ludnicu”.
a kome nema pomoći ni tada, što sad. ali bolje je pokušati.
Agenda na agendu.