Featured Uncategorized

PLOVDIVSKE SLIKE, I ŠTO JE VEĆE OD POŽARA

Kada  u ljudima bukne i uspravi se nešto veće od požara, onda ne bude u njima manje plamena… nego se osjeti u toj ciglenoj peći kojom postanemo, da se oživio stih Marine Cvetaeve “to rijeke počinju teći ka izvorima”. Odnese to, i više i dalje nego znamo da može nositi, i da postoji, kad smo već i povjerovali da znamo kako ..izgleda i svitanje, i podne i suton. A bude sve drukčije, iako toliko poznato. Jer to jest naše, to i jesmo oduvijek, ali nismo to nikad bili. Pa onim prvim, onim golim potpuno, sobom postajemo. I mi postajemo, nisu ljudi tako kleti, da mogu više biti sobom, nego kad su u mi dotaknuti.


Pita me nekad ponetko, da zašto to pišem o Marijani, o nama, pa i tako javno zašto to mora biti. I da je tako pisati vrst hrabrosti, možda se učinini da i bizarne, a to nije sigurno, jedna sebična hrabrost bi trebala da prešutim, i ostavim sve to samo sebi, ili nama. Nego zato da u ovom dimu cinizma, a gledajte kakav je svijet, kao teška magla što se vuče kraj polumrtve rijeke, u kojoj se osjeti tek da netko pali kablove, da bi prodao sutra bakar, da u njemu, u tom kaosu koji je gotovo povjerovao da je ružan, da krikne jedno primordijalno “istina je, lijep je život”. I da netko tko čuje glas, odgovori, znam- jest tako! I da se razgrne ta zla skrama sumnje i gladi za moći, i razbije taj glas kiselu tminu u tisuću boja. Makar dok bar netko, i jednom udahne.


A i jer je takva priroda čuđenja u čovjeku, da ga ima glad izreći. Pa ja je, svaki dan pitam, više puta, kako može biti žena toliko lijepa.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara