Osvrti Uncategorized

PLOVDIVSKE PRIČE (VII), O LJUDSKOJ PRIRODI, STRADUNU, I KAKO TO BUDE

btf

Svega se loše bojati, ali svega se je opasno i ne bojati. Samo što… kad ljudskoj, apeironskoj i pojedinačnoj, iskonskoj i sirovoj prirodi stane nešto na kičmu dok  spava, njoj bude svejedno je li se epidermna kutija s dva očna proreza koju zovemo čovjekom, i u kojoj živi, boji ili ne boji. A kako tek ako je to kod dvoje i istodobno. 

 Ta je, ta prva naša nemušta priroda, i najosjetljivija. Nekad  se ona u čas razbudi i plane jarosno i sama  od sebe, ništa više ona  ne pita niti tu nešto  pomaže. Ta naša Cvetaeva, i onaj stih iz Ždralova, kad pjeva Bermes.. Быть может это место для меня (je li to mjesto za mene), koga smo istodobno slušali kad nismo znali o nama odgovor, sva ta energija našeg prvih  nedostajanja i otključanog našeg rezonantnog patosa… a još uvijek s nogama na zemlji, kao kad na Stradunu plešemo tango, nevješto i nespretno, ali u srži istinito i stvarno, sve se to nekad, u ljudima strese i razgori, na puno toga i oboje i zažmire, i kad ih obuzme taj požar koji su uvijek htjeli, ali su ga se bojali pa su ga  gasili. A sad su mu povjerovali kao što se prirode i prepoznaju. Pa si povjeruju.

Tada se taj novi svijet ili sam od sebe ne ugasi, ili ga ljudi  ne ugase. Ali  bude i više od toga… bude da u srcu te plamene stihije naiđe vatreni vjetar na žilu petroleja, na tajne koje se ispričaju tek  kad pred jutro grmi, i na duge i, nekad staložene a nekad ne, razgovore o slobodi, planovima, i običnim, svjetovnim i ljudskim,  infrastrukturalnim potezima i odlukama.
Ako niti jedan od elemenata ne pregladni, ako ne poklekne u nama to u što se kunemo, ako orkestar kad svira  Haydna i te njegove Sturm und Drang note ne promaši njih previše, dogodi se, eto, ovo što se nama događa. I ne slabi. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara