Featured Uncategorized

PLOVDIVSKE PRIČE (V)

Sjedio sam u kavani Hemingway, u Plovdivu, jedno jutro, rano, u ulici generala Gurka. Pa sam ovako mislio..još dok su iznosili momci ulične, male, štandove za novine i sladoled.

 U ovom vremenu nije lako biti odnešen, bar na prvi pogled, ovo je vrijeme vaganja, cinizma, i trijezne a kisele lukavosti. Ali tek na prvi pogled, jer baš takvo, ono i ne da hodati na nogama. Na riječima oštro, tvrdo i konfuzno, u stvarnosti polusneno i trpno, a zapravo  tko najmanje riskira, upravo riskira najviše. Riskira slobodu voljeti, poput mlinara, koji ljubi gromko da bi medvjed mogao urlati, tako Jesenjin o tome piše. 


Puno  lošeg  nemira u čovjeku, puno prečica i stranputica, neshvaćene brige, lakomiskene jarosti, puno poraza, stvori tiho u čovjeku nenamjernu spremnost pripasti uistinu. A bez tog schillerovskog invaliditeta, što god rekli, vatre će slabo gorjeti na prijevojima. Još gore, ovo vrijeme oprašta puno, oprašta i slabo, i mlitavo, morbidno, i račundžijsko, samo jedno ne oprašta. U svom ludilu srca biti javan i otvoren, a eto, mi smo  se baš takvi našli i sudarili da tako i možemo i moramo. Mi se, na ulici, uvijek držimo za ruke, pa bar dokle imamo po jednu ruku slobodnu. 


Pa zar da se te sedefaste, hrabre njene topline sramim. I ljepote zvonke, bistre poput gorskog potoka što ga jutrom bude modri hijacinti. 
Jer to pišem svakom, pa svi smo mi tu, danas, u svakom je već neki izvor petroleja, kapao ili takav da se o drugu stijenu odbija. Ako se zapali, gori, ako ne, otječe i ne vraća se. 

Ne bojmo se gorjeti, sve je drugo manje, samo gorjeti je uistinu biti. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara