Featured Uncategorized

PLOVDIVSKE PRIČE (I) UVOD

ili “kako se život ponekad događa a ne odvija “, što su uopće Plovdivske priče i o crvenom kaputu u srcu Trakije

Ljudi se gledaju, biraju, oklijevaju, približavaju i udaljuju. Ljudi žive i doseljavaju se, ljudi bježe i raseljavaju se.  Ali ponekad, nekim čudom i kao da nemaju ništa s tim, ljudi se međusobno dogode. Možda si mi tako samo umislimo jer se zato osjetimo manje odgovorni ili čak krivi ..ako smo se nekome ili s nekim dogodili. Ali tu ne treba trošiti riječi, uzme nas neka sila i podigne sa zemlje kao jastreb mlado nekog poljskog sisavca. I više ne vidi čovjek ni lijevo ni desno, ne misli više niti svojom glavom niti uopće, samo vidi jednu točku a već mu je u srcu iznikla cijela borova šuma pa odjekuje cvrčkom i miriši smolom kao da je tamo oduvijek. A Plovdiv..Plovdiv je na obali rijeke Marice i tri brijega grad dignut od strane Tračana sa amfiteatrom i tragovima Grka, Turaka, komunista, s knjižarama  i barom Hemingway, drugi grad Bugarske i pozornica Plovdivskih priča o tome kako su se njihovi protagonisti dogodili, došli u Plovdiv i tamo se još više i dublje dogodili na jugoistoku Balkana  u doba virusa koji će promijeniti svijet. Autor je Plovdivskih priča možda i njihov glavni lik ali svakako je njihov glavni lik autor, vidite, koliko god bilo ovo uvijek pomiješano ali..zapisani svojom rukom, zapamćeni i time živi, mi postajemo stvarnost i više od ove hrpe mesa, kose i kostiju koja se i tako uglavnom znoji i napreže. Zato je red dati meni kao dijelu ove kajdanke i prvenstvo i autentičnost i autorstvo  nad ovim ja koji samo piše. A bome su ga  Plovdivske priče i formirale kad su.. kad su se dogodile. I odvele ga sa jednom ženom od koje zastaje dah na mnoge načine i bez koje i ne bi znao za  Plovdiv osim kao sjećanje na kakav prijenos Balkanskih igara na malom crno bijelom televizoru u doba kad sam izrezivao iz Sportskih novosti koliko je skočio s motkom Atanas Tarev i koliko su Grci osvojili medalja i sve druge nevažne danas stvari. Ta je žena zapravo jedini sadržaj ovih priča i njen korak u crvenom kaputu koji iz Ulice generala Gurko skreće u Ulicu kneza Aleksandra još će dugo biti, ja vjerujem da najljepše što se Trakiji dogodilo ali sigurno je da je on, bodar, oštar  i hrabar a tek skriveno i beskrajno topao, armatura ovih nekoliko opisanih scena. Konačno, ona je išla u Plovdiv držati predavanje a ovaj drugi lik koji joj se dogodio, on je vozio, pridržao stolicu kad bi večerali i govorio puno. Pa čak i kad bi se držali za ruke čitavim putem do knjižare Hermes ili čak Helikon. I sad vas već polako uvodim u sadržaj, meni pisanje nije struka, meni je struka rješavanje slagalica. Ali ponetko voli i kako pišem jer rado zapažam, znam živo uvjeravati pa to bude simpatično,  i jer imam puno poznanika pa oni već čitaju kao što kod nekog početnika u prodaji osiguranja kojeg znamo svi idemo po policu kad je vrijeme za tehnički pregled. Moguće i da nešto više od toga. 

Tako će i taj crveni kaput biti jedini jarki prizor i simbol sličan zastavi u filmu Sergeja Eisensteina Krstarica Potemkin, ovo ima i neke ideološke veze ali na to ćemo doći kasnije. Sutra dakle, nakon ovog uvoda …Maske u Hermesu i bugarska magija.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

1 komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara