Hrvatska je danas dočekala svoje heroje, nogometnu reprezentaciju koja je osvojila srebro na svjetskom prvenstvu koju su gledale i bodrile doslovno milijarde ljudi u svijetu. Ako je itko ukupni pobjednik tog prvenstva a to je Hrvatska. Rusija kao organizator nije došla toliko daleko u natjecanju da bi to bila, Francuska je bila odlična ali niti je bila toliko iznenađenje niti je gorila tolikim nacionalnim niti momčadskim nabojem, ostali su ..tek ostali. Hrvatska je realni pobjednik i najveći nacionalni brend ovog trenutka na svijetu a taj rezultat, sa svim opisanim, neizreciv je moralni, etički, marketinški i ..pa i politički kapital. U svemu tome, za razliku od nereda u Francuskoj, nikakvi se drugi problemi nisu dogodili, neki su mislili da se predsjednica ponaša nedovoljno ozbiljno, suzdržano, neki ne, ali se zemlja pokazala …pa, svako ulično slavlje, svako čekanje utakmice, svaki gol se proslavljao tako da se hrvatski svijet predstavio nedestruktivan i pristojan, navijački, srčan i hrabar.
Dakle ovaj čas hrvatski nogomet predstavlja najnetaknutiju, nespornu, neiskorištenu polugu popularnosti svijeta a u Hrvatskoj nikada nitko, niti Ante Gotovina u povratku iz Haaga s oslobađajućom presudom koja glasi “niste krivi vi koji čekate na trgu”, nitko nije imao ovaj položaj a da ti ljudi osim svega imaju apsolutnu financijsku i svaku drugu neovisnost što niti on niti je itko prije imao. Svaki reprezentativac je i mimo reprezentacije “jači” nego poduzeće sa par stotina sretno zaposlenih i sigurnim poslom.
Sve se ovo dogodilo i u trenutku u kojem je najpopularnija a i jedino i bar malo popularna osoba upravo predsjednica a i ona najviše zbog poteza koji se sastoje u svjedočenju privrženosti i bliskosti upravo s ovim fenomenom nogometnog uspjeha. 1998……1998. je Tuđman bio božanski iznad Ćire Blaževića ili Šukera a ovog drugog se sad u javnosti percipira..kao i premijera i svu vlast i oporbu, kao neku sporednu i antipatičnu figuru. Danas je Dalić…iznad Kolinde, Ćiro nikad nije bio 5% Tuđmana, ne po popularnosti nego po utjecaju i jer je danas popularnost gotovo jedino mjerilo utjecaja. Zašto to kažem…jer jest tako. Da Modrić kaže da je u restoranu Uno jeo bolje nego igdje, taj restoran bi eksplodirao. Ni Tuđman ni Gotovina to nisu mogli niti u približnoj mjeri, iako ovaj drugi u jednoj mjeri da.
U ovom trenutku je tako. Za koga bi Vatreni rekli “ti tako”, javnost bi učinila tako. Pa mogu i oni razmišljati. Ali realno, njihov je uspjeh nogometni, njihovo je znanje i općeljudsko znanje nošenja s iskušenjima koja traži uspjeh, za sva druga svoja opredjeljenja i izbore oni imaju pravo kao i svatko drugi ali neki glazbeni ili politički, bilo koji stav, svatko od njih je tek posredno kompetentan ali bi profitirao svatko tko bi imao ovaj čas njihovu pojedinačnu ili skupnu podršku u bilo kojem području života.
U svim tim emocijama puno se i govorilo po društvenim mrežama sasvim izvan činjenice tog sportskog uspjeha koji je nesumnjivo nacionalan, česta je bila i izjava “oni bi trebali voditi državu (a ne ovi), sa predmnijevom da bi je vodili sigurno onako kako bi taj koji govori htio (a ne kao ovi). Sasvim je jasno da bi se svatko htio prikopčati na autoritet, ne njih, nego njihovog rezultata. I uzeti bodove u područjima koja više nisu bajka o nogometu i uspjehu niti imaju s njim veze nego konkretni cilj. To će se tek vidjeti hoće li javnost to dati, prve naznake su viđene u izboru glazbe..slavljenik sigurno ima pravo na izbor glazbe. Počelo se mjeriti tko je nastupio, što je izvodio, kako je publika reagirala i što dokazuje koja od tih činjenica. Ali u okolnostima emocionalne plime to je tek slabo vidljivo a uspjeh se disperzira ako se kapitalizira.
Na portalu 100 posto to zvuči ovako “Neovisno bili lijevi ili desni zbog svih afera, ponašanja, stavova i izjava izgubili smo nadu da bi nam u ovoj zemlji moglo biti bolje i rijeka ljudi je već napustila državu, jer političari umjesto da se bave problemima oni se poput djece u pješčaniku prepucavaju i međusobno optužuju za katastrofalno stanje u kojem se nalazimo. I ne žele preuzeti odgovornost za brojne neuspjehe i failove koje su se dogodile ovoj maloj zemlji. “.
To je, naravno, posljedica da se respekt prema svetinji pobjede ne usudi otvoreno progovoriti politički a politiku će voditi političari, čak i da se netko od njih odluči njom baviti bi postao političar i ministar zdravstva bio prvak svijeta do tad ili arkanđeo, mora osigurati lijekove.
Oni su ujedinili zemlju ali zemlja nije ujedinjena izvan pitanja njihovog uspjeha. Vidjet ćemo kako će te dvije činjenice međusobno suživjeti, vrlo je vidljivo da pola milijuna ljudi ne želi da ova druga od tih dvaju činjenica zasjeni ovu prvu.
Dodaj komentar