Uncategorized

O LIJEPOM I BLAGOM MLADALAČKOM LUDILU, ALBUMU RAIN DOGS, NAZORU, I O OPSJENI MIMO SVAKE OPSJENE

dav

Bio sam danas, u tridesetom danu moje predmorske dijete i pedeset i petoj godini života, nešto kao trčati malo…na atletskoj stazi iz moje sedamnaeste godine života pa nadalje kroz par godina. Kako me samo odnijelo ….morao sam dobro stegnuti mišiće koji stvarnost drže na okupu, i na početku trećeg kruga sam nekontrolirano i tko zna kome rekao tiho “Isusova majko”, više da me zadrži i održi nego da mi krljušt raspori i otvori. A ovo, jer sam se tako vjerno sjetio tog vremena i njegovih čežnji i pravila, te “nobilis innocentia” od koje je sve krenulo. Kad smo vodu pili iz ruke sa pumpi uz cestu koju smo zvali Željezni Martin, kad nisam htio niti sigurnosti, niti mira, niti dobrih tenisica, a niti djevojačkog mesa. Htio sam samo žeženim plamenom gorjeti. I patnje i strogosti, i ljepote i blagosti. Tom Waitza i Rain dogs, i Tango Till They’re Sore.

A gdje sam sve i prošao i stigao, i opet sam tu, što bi Vladimir Nazor rekao- da mi je jedne kapi moje prve proljeti. Uzalud me gonilo, uzalud cinizma i težine svijeta, osječkih detonacija i casina, kavgi s esforovskim Dancima po zemlji Huna, uzalud salaša i mafijaša, zbrojovki sedamdest petica (sa šesnaest), potraćenih eona i leukocita, uzalud je …kako bi na splavovima rekli Đašo, krečio. Sve je opet tu. Becket iz 1964. u Kinoteci i krošnje na Prilazu, uzalud parketa riječkih i opatijskih sudišta za Brunu i njegove, Genove i svega uzalud, optrčao sam čitav krug….kao Eric Liddel u Vatrenim kočijama. Još su i opet i Cvetajeva i Majakovski, još su Starčević i Banijska praskozorja, još je duh neuhvatljiv, plah i eteričan.

Idem raditi sataraš. nema do vjerovati i raditi. I ne osvrtati se. Sve to protutnji samo, i ne okrzne.