photo sportske ba.
Odlazak u Međugorje pred izricanje presude, ne bijeg ali da će se vratiti kad mu obaveze budu dozvoljavale, da je sve napad na njega, Dinamo i Hrvatsku a da se nekad ipak živjelo bolje, mučko đubre, sva karikatruralna fontana samosažaljive agresije, zlatan sat, sve to čini jednu cjelinu iz čijih sasvim jasnih obrisa nikad nije ništa istupilo niti za dlačicu. Ne treba moralizirati, demonizirati niti se zgražati nad ičim u ovoj sudbini i dijalogu pojedinca i svijeta koji ga je stvorio, podnosio, slavio s njim rođendan ili mu okrenuo leđa, ničim on nije u ovoj koridi nedosljedan niti tajanstven, nepredvidjiv ili čudesan. Konačno, on nije protivnik sustava nego njegov bučniji dio a koliko potrošan dalo se naslutiti neovisno pravosudnoj dimenziji te sudbine. I ona suspektna i teatralna poza oko napada na njega, srpski narodnjaci, “čuvajte Hrvatsku”, sve je to tako jasno, sažeto i niti malo živopisno biće jednog više socijalnog nego ikakvog drugog folklora punog velikih riječi koje nisu niti postale inflatorne nego su se držale onog kursa kojeg su jedino znale i mogle.
Zato ništa loše, ništa novo i ništa pretjerano ozbiljno ili zabrinjavajuće u tim vijestima ne postoji, on jest Hrvatska, nogomet i ona zona koju uskokovski njen formalni antipod ne mrvi koliko tek transferira iz pozicije moći u poziciju defanzive. A te su situacije organska cjelina. I sve ono ” neka me se strijelja” i odnos s odvjetnicima i novinarima i …sve je to sasvim po pravilima najstrožeg determinizma.
Dodaj komentar