Uncategorized

Neumorna mistifikacija kulta J.B.T. i njegovih suvremenika, prešutni dogovor sviju

Sve što je povezano s njim ima grandioznu i tragičnu, mistificiranu stranu od samog početka, nekom ta mistika spada u demonologiju zla a netko drži njegovu bistu ili fotografiju kao utjelovljenje svoje privrženosti ali taj stav uvijek nosi naboj i intenzitet čije za i protiv dosežu gotovo nadnaravne vrijednosti.  I da on uopće nije zagorski sin nego ubačen ruski obavještajac koji se izmakao kontroli,  i da je najveći…zločinac u povijesti ili božanski prkosnik i Hitleru i Staljinu, i ona tjeralica koju je treći reich raspisao za njim i Himmler koji se obraća generalima zadivljen i opčinjen njime, balaševićevske vizije i “Tri put sam video Tita” od čega zadnji put u prirodnim ljepotama, žitu, čeličanama, i krvavi dolazak na prijestolje i krvavi rekvijem devedesetih. I da u kovčegu u Užičkoj nije on, i da je Zion, Tito je emocionalni entitet toliko užasa i nadanja XX stoljeća milijuna ljudi koji se u jednom času zakotrljao i narastao da je sve uz njega pitanje kulta, britanski mornari spuštaju zastavu i salutiraju na vijest o njegovoj smrti, zvoni pariška prvostolnica….i Tuđmanu su se oči krijesile kad je govorio o njemu kao o karamazovskom političkom ocu jer da nije, ah, da nije bilo njega on bi možda bio mjernik ili manje a on mu je simbolički pružio ruku kao Blind Pew onom dječaku na visećem mostu u “Otoku s blagom” i poveo ga od kuće na put u nepoznato.

U jednom komentaru na vijest o bolesti Ratka Mladića napisao je jedan čitatelj “doći ćeš ti pred maršala”, sugerirajući da Broz čeka u nekoj wallhali i dijeli šamare onima koji su mu jednom položili zakletvu na vjernost do smrti, ne njegove nego svoje. A Rale je to prekršio i lako za haaški tribunal, tek ga čeka posthumno suočenje sa svojim padom i to ne pred nekim svecem nego će biti bačen pred noge maršala na onozemaljsku pećinu u Drvaru. Konačno, Tito jest izgovorio u starim danima ono poznato “ako ja jednom umrem”.

Tako je i skidanje jedne obične ploče naziva trga imalo ritualan, pomalo i edipovski, mističan zanos kojim su se rušili spomenici jednom Staljinu, stvorili i toliko zluradosti da su vijest o nesretnoj suicidalnoj smrti vlasnika kafića koji ju je lopatom odvalio i  pozirao s tom pločom mediji mistificirali kao da je provalio u grobnicu pod faraonskim prokletstvom ili predmetom koji je bio zavjetovan Sauronu..možda su i ljudi koji ga demoniziraju čak i za nijansu šire ruke u njegovoj glorifikaciji od onih koji ga..kako to nazvati nego “štuju”. Konačno, The New York Times je oko skidanja te ploče pisao kao o događaju i spomenuo zagrebačkog gradonačelnika i inicijatora tog skidanja, Hasanbegovića, a teško da će ikad više oni biti predmet pisanja tog ili medija istog ranga.

Hraniti kult Tita je loše za Hrvate i za sve, jer taj kult (jednako i pozitivne i negativne opčinjenosti i svega što nije povijest nego vječna inspiracija) čini sadašnjost namagnetiziranu silama prošlosti i onda se krade i laže dodatno masno, teme iz XX stoljeća su u pozadini svih predizbornih kampanja a što je s Agrokorom i drugim stupom mirovinskog osiguranja, trošarine i javna nadmetanja ostaju u sjeni svega ovog nadnaravnog, još gore se i stavljaju u kontekst pa se sudionici današnjih marifetluka međusobno optužuju da kradu i lažu prvenstveno jer su sinovi kumrovačke škole ili pak rušitelji raja koji je ostavio kontroverzni bravar koji je..ipak, davno već mrtav.

Ali na sahranu tog vlasnika kafića bi, da smo bliski, ipak bio savjetovao njegovom prijatelju da je išao pa makar što se tada izglasavalo, njegova misija treba biti demistificirajuća a sve je oko skidanja koliko i davnog stavljanja bilo mistificirano a kao i sve u našoj povijesti od koje se ne damo (– Godinama sam želio skinuti tu ploču, ali me svaki put nešto spriječilo. Noć prije pomolio sam se Gospi, i znao sam da više nema odgađanja. Kako je taj dan bio blagdan Velike Gospe, kada sam došao pred ploču koju godinama gledam s prezirom, sam sebi sam rekao “Gospa je uz tebe”. Popeo sam se na ljestve, ne mareći na fotoaparate južnokorejskih turista i trube podrške prolazećih automobila. Trebalo mi je nekoliko minuta da ploču razmontiram, nisam očekivao da će biti toliko teška, no na kraju sam je stavio u vreću drogerijskog lanca i ponosno odnio u svoj lokal. prenosi Spectator izjavu pokojnika). Zapravo je nekih 70% minutaže politički nadahnutih riječi u nas o svjetonazorima a mnoge stranke uopće i ne obrađuju druge teme, jedino bi se borili u tematskom krugu njegovog vremena i to je, očito, neki prešutni dogovor- pusti, sve nek ide kako ide a važni su crveno-crne teme i nogomet. Konačno, njegovi poraženi protivnici su u skoro svakoj aluziji na neku nacionalnu strast, čak katolička televizija to čini a onda što bi oni bez ovoga, u čemu bi se uopće našli kao nešto “baš ono”. To je i jer je miksanje kostiju moglo učiniti da one zaspu a nama treba da stalno zveckaju.

A zar nije tužno da se ne vidi kako oni narodi koji od svoje prošlosti rade uvijek iznova karnevale s time samo gube? Ne iz nekih mističih razloga. Nego jer im je ona alibi da ne gledaju u oči svojih sadašnjih problema, nerada, lopovluka i nedoraslosti. Pustite mrtve, tko god oni bili. Pustite komemoracije dva puta godišnje kao cover up sadašnjosti, živite sutra.

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara