U XX stoljeću nastaje mit o životnom tempu kao nesavladivom pritisku kapitalizma na pojedinca. Koliko je realan u tranzicijskoj Europi, koga pogađa i kako utječe na nas? Kako se živjelo prije sto, kako prije pedeset godina?
Svi smo učili kao djeca, o šesnaestsatnom radnom vremenu u tvornicama iz kojih se dimi i danju i noću, i svi su, kod bake ili u muzeju, vidjeli stare poljoprivredne alatke iz vremena kad se od prije zore počinjalo sijati ili kosilo a završavalo tek u doba dana kad većina ljudi danas već uživa mir i nemir svog doma ili i dalje radi ali ne u čizmama koliko za računalom. Gledalo se zabrinuto u nebo ili čekalo tvorničku sirenu ali je mit o životnom tempu koji uništi čovjeka, posije maligne bolesti i u vožnji neugodno strese na zvono mobilnog telefona tek nastajao. Ali nije tempo tih otkosa ili udaraca kovačkih čekića ključan u ovome nego osjećaj izloženosti komunikaciji jer i u kaznenim ustanovama se rade radijatori i parketi pa se ljudi ne žale na tempo i izloženost životu nego upravo obratno, gledaju ista lica i ništa o njima ne ovisi osim ako prestanu izbjegavati pogled nervoznijih zatvorenika i stražara. Ono što nas u ovom vremenu muči je dostupnost i preispitivanje, izloženost i – tempo novih informacija o tome što i kako nam ide.
Svaki klesar zna koliko mrzi prisutnost investitora kad se montira grobnica. E sad je taj investitor stalno tu, nad betonskim okvirom, skakuće s metrom i mjeri, savjetuje dok se miješa ljepilo i tu su i konkurenti i čitavo selo, svi stalno uskaču u riječ, pitaju, tvrde da se može bolje i zavode radnike da im poslije postave prag na seoskoj kući. To je taj tempo koji je stvoren rastom mogućnosti komunikacije i koji je od mira kovačke radionice učinio žrvanj i razlog za trošiti sodu bikarbonu. A niti groblje samo, u ovoj prispodobi, nije bolje. Pristupaju inspektori, nadlijeću dronovi s nadzornim kamerama i nema mira živima ni mrtvima.
Vrijeme bugaćica i peroreza je prošlo i koverte se razdiru a ne otvaraju, šište mailovi i poruke na Viberu, tišine advokatskih ureda je nestalo, svi su na Google već našli što im je činiti i nitko pobožno ne čeka što će autoelektričar sutra javiti nego ga pritišću a to više jer su sami pritisnuti jer moraju na sastanak objasniti zašto će svjetiljke D34 biti na toj poziciji rasvjete kakve hale a ne D67.
A kad dan svane ta sarma ili pivo nisu ništa bitno masniji ni hladniji, hladnija bude samo sarma a pivo toplije jer vas je netko prekinuo čim ste sjeli za stol a da niste zaradili razmjerno tome koliko ste kroz dan razapeti bili.
Tako da ima smisla govoriti o tempu života kao iskušenju ali on nije tempo u atletskom smislu nego komunikacijskoj gustoći i rastrzanosti dostupnosti drugima.
Ali i ako vladate situacijom jer radite lako i staloženo neovisno opisanom, ljudi moraju znati da ste duboko u poslu i da tempo prži, facijalno, različito, pa znate kad je kakva promocija knjige ili lnije marama kako se zadihano i glasno daju izjave i bez stvarne potrebe, da se vidi kako se nema gdje parkirati koliko je uzvanika i kako bliješte kamere kao Bejrut pod bombama. Pa i ako je samo deset ljudi i 20 dkg parizera na stolu u 5 sendviča i boca fante.
Dodaj komentar