Featured Uncategorized

MALE ZGODE MOJE NELOGIČNE I BIZARNE, A ISTINITE POVIJESTI (I), NAJMUDRIJA SVINJSKA GLAVA, I NAPRIJED PROLETERI

Moj odnos prema domovini, slobodi, i drugim velikim riječima, oduvijek je bio dijelom pythonovski, pljuvački, i parodičan… a dijelom afektivan, radikalan, i na bizaran način afirmativan.Oboje je bilo tako jer sam mrzio autoritete, nisam im vjerovao niti najmanje, a imao sam neutaženu glad za idealima.


Obuka u Titovoj gardi bila je ideološki teror već posustale bajke o idealnom društvu, kojem su se filmovi i serije same državne televizije otvoreno rugali, već su bujali plimni valovi, tada još tek srpskog nacionalizma, ali okrenuti isključivo prema Kosovu i Albancima, nama su neki od srpskih vojnika, kao da se povjeravaju kome neutralnom, objašnjavali “situaciju dolje”. I bila je to žestoka, ponižavajuća, obuka u kojoj bi psihopatski simptomi regruta bili plus za napredak do desetara. Kult Tita bio je neopisiv.

U jednoj pjesmi o Titu  bio je stih “najmudrija svjetska glava”, a mi smo svaki dan to izvodili nekoliko puta….dobri Albanac, napola Rom, i katolik, Musa, možda malo i mentalno nerazvijen, znao bi reći za moj “dobrog druga” Atifa, “pičku mater, pjeva svinjska glava”. Iz mješavine punkerske pobune, ponosa na sklonosi riziku, nepoštivanju kao vrlini, najviše provocirajući Musu Kukelaja, ja sam počeo pjevati “najmudrija svinjska glava”, za pokojnog Josipa Broza. Potom i moj obožavatelj Stevo, s Kozare, i jedan nišlija. Nismo mi… mrzili Tita, bilo nam je previše svega, nismo voljeli desetare, osobito jednog Hrvata, kasnije invalida iz 90-ih, koji je iz Narodne zaštite ušao u kolica jer je vozio pijan. Ali smo time osjećali neki anarhistički, nerazvijeni i nemušti otpor, tko zna kakav, i zašto sve, i tko od nas kako.


Na vježbi “bataljon u napadu”, pred binom na kojoj je bio i Blagoje Adžić, mi smo bili plavi, dakle neprijatelj. U gardi smo, mi mitraljesci, na vježbi pucali s pravom, bojevom municijom, iznad glava na 20m, njihovih glava dakle. Ali smo očekivano gubili, i svom pomoćniku sam, u mješavini potrebe za šalom i iskrene muke, procijedio poluzabavno- ja idem na juriš, Makedonac je bio, duhovit ali plah, i on je na to, dobri Pančo, poludio. A u meni… u meni se sve pomiješalo, i Tom Waitz, i što bi sad teta Zdenka koja je ostala 43 na Tjentištu da to vidi, i crno, i crveno, i umor, .. i kad sam u parodijskom, a dijelom fanatično crvenom afektu, ustao i uzviknuo -naprijed junaci, za mnom proleteri, svi su se smijuljili, ali je jedan moj susjedni mitraljezac, Božović, Crnogorac, već ustajao. I nas se dvadesetak sručilo, pucalo ovima iznad glava, oni su bježali i ja sam se osjećao slobodan, buntovan, i pravi sin mojih predaka, mahom crvenih, i mahom ušutkanih 1948. i kojima vraćam dug, i u čije ime vraćam dug sustavu. Svi smo bili kažnjeni, svi smo bili ponosni, i u nekom omjeru da “ne damo na sebe”, i da smo neprilagođeni i ludi. 

Ali sve su to bile tek dječje radosti, za godine koje nas, sve, čekaju.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara