Uncategorized

Mahnite prema zgradi kad ulazite u auto.

sdr

Neka smo jasni oko jednoga, prisustvo strepnje od zaraze nečim kapljičnim a što se može prenijeti i rukama koje dodiruju predmete, seljenje komunikacije u sigurnu distancu virtualnosti, nepovjerenje ne samo prema strancima nego i prema putnicima… to vrlo brzo košta. Puno košta. Ako  čini ukupnu atmosferu komunikacije zatvorenom i nepovjerljivom osobito a simboli bliskosti kakvi su kavana ili pizzeria, klub ili crkva, bolnički hodnik i javni prijevoz.. oni kad ih nema ili ih doživljavamo kao izlaganje svog integriteta rade drukčijeg čovjeka.
Sjećate se onih Kineza u pokrajini Wuchan koji s prozora viču riječi podrške i nade susjedima? Ne rade oni to samo zbog njih, zbog sebe to rade kako bi generirali i oživjeli onu ukupnu životnu toplinu zajedništva narušenu epidemijom.
Bolest uvijek jest opasnost od osjećaja dehumaniziranosti, od samoće u kojoj čovjek kopni, da kao pojedinac. Jer pojedinac je ovisan o društvu, o pozdravima i tračevima, možda i o malim sukobima ili podvalama. Ako bi toga bilo bitno manje… to nije dobro. 
Zato dajte jedni drugima osjećaj povezanosti i podrške makar vikali kroz prozor. Jer je dehumanizacija iskušenje svake nevolje i straha i takav gubitak nema cijene.Ali su nevolje koje pogode društvo  i prilika za upravo obratno, za osjećaj da smo u doba mezozoika već bili i ostali društvena bića.
Pa makar nekom iza prozora mahnuli kad ulazite u auto, čitavom svijetu ste mahnuli. I sebi najviše. A toga i kad nema kapljičnih opasnosti nedostaje. 

Držite se propisa ali držite se i čovještva. Najviše…prvi zaraženi u Hrvatskoj ne kriju da su se osjećali krivi zbog toga. Nitko nije kriv jer mu je virus ušao u tijelo.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara