Jednom tjedno boravim poslom u Banja Luci, često u Beogradu i ostatak vremena krećem se po čitavoj Hrvatskoj, nikad nisam doživio niti vidio niti najmanju neugodnost, nisam je doživio niti “kajkajući” u restoranu Čaršijska česma u Tuzli u kojem su sjedili i sjede sasvim žestoki pristaše SDA ali i tvrđe, u Zagrebu živim blizu džamije i nekad primam sugovornike u kafiću u koji zalaze ljudi sasvim vidljivo i eksplicitno orijentalni, u Banja Luci u restoranu Vila Vrbas me znaju i znaju da pišem na Odjeku negativne prognoze što će biti s Dodikom a na deset metara se hrani njegovo osiguranje i suradnici. Najtvrđi hrvatski pravaši su mi prijatelji i ja ih provociram po osnovi zanesenosti Putinom i Orbanom, susrećem se s Irancima koji se dive izraelskoj vojsci, Židovima koji izgledaju nordijski kao Stevo Žigon u ulozi majora Krigera, u Užicama sam do duboko u noć tumačio kako je bilo 91. na način na koji mi ne bi niti jedan slušatelj Thompsona zamjerio, to….nikako ne bi smjelo biti tako osim ako ne stoji činjenica da je sva ta ujdurma posao. Jugoslavija ne postoji niti će postojati, ljudi se odijevaju i postavljaju različito a svi žele samo čašu vina i katarzu “da oni znaju za sebe što drugi misle”, no kako god bilo bezbrojne Srbe u Hrvatskoj ja provociram i podbadam osim ako je baš sasvim besmisleno jer oni i nisu “baš neki Srbi u smislu vučićevskih monologa o položaju tih ljudi”, ne da njih nitko ne dira nego niti oni nikog ne diraju. Sve je to posao, sav taj naboj je tek jedna industrija napetosti koje u stvarnosti i ne postoji niti ju tko želi ali želi slijediti one koji bi na temelju tih identiteta pokušali participirati u nekoj, bar lokalnoj, vlasti i nekog namjestiti da bar kosi travu u komunalnom poduzeću.
Druga užasavajuća konfrontacija u svim tim sredinama se nalazi u srazu onih koji se groze implementaciji prava žena, homoseksualaca, manjina, i onih koji se tome oštro protive, obje strane ratuju i u Beču i u Vili Vrbas i u Zaprešiću a ja osobno nisam nikad upoznao homoseksualca osim na facebooku niti sam vidio da ih netko progoni niti sam vidio da u svakodnevnom životu oni otimaju malu djecu obučeni u crnu kožu i lance i kvare ih smijući se, do je druga tema o kojoj se stalno i sa strašću piše.
U ovom osvrtu ne postoji niti gram neke nostalgije za prošlim vremenima jer su i 80-e i 60-e i 40-e osobito, bile lošija vremena, tada bi te uistinu zatukli ako bi te zarobili a ti se ne bi snašao pa bi se deklarirao krivo, čak i ako ne bi pogriješio bi možda stradao. Sva ta eskalacija mržnje je posao koji ne proizvodi nego dojam i privid. Sve je puno srpskih turista, njihova premijerka je lezbijka, naglasak tih beogradskih frajera i cura se čuje na svakom koraku i nigdje nije moguće vidjeti da im je nešto neugodno.
I pod krilima izraelskog zrakoplovstva može se biti crn kao noć, sa iskaznicom SDP-a se sluša Škoro i Marko a na skupovima HDZ-a iza ponoći Jelena i Seka, ne znam 10% muslimana koji ne jedu svinjetinu a znam smo jednog koji ne pije. Gordi rusi se hvale preko i-phone uređaja i voze na motorima Yamaha, namiguje mi dobar prijatelj naftaš “donio sam ti Rubin (vinjak)”, japanska se kćer sunca hvalila meni osobno da radi u dućanu s Lacoste robom i nitko ne poštuje sav taj fanatizam kojeg su puni mediji i politika jer “to ide”, i ovaj članak će svakom biti zanimljiv ako potvrđuje neku napetost a nezanimljiv ako ju negira. Nema napetosti, nitko se nikoga ne boji i jedva su oni torcidaši natukli jednog Deliju na Jadranu a to bi i da je Tito živ. Glupost. I svi su zabrinuti, kao, i svi se ponašaju kao da nisu.
Dodaj komentar