photo twitter
Video zapisi, neki sasvim viralni, budu ponižavajuće namješteni. Psi koji su upravo susreli nekog nakon mnogo godina, netko tko upravo noukautira petoricu nasilnika na parkiralištu, scene s mačkama koje su toliko očito snimljene namjerno i lažno, toliko neuvjerljivo i nevješto, toliko vidljivo pokušavajući šokirati ili šarmirati, kao ona fotografija gdje bivši hrvatski predsjednik pali svijeću pred spomenikom Draže Mihajlovića a doslovno se kap ljepila cijedi između prevelike izrezane dječjim škarama glave i nečijeg tijela. I ljudi se uzbuđuju na granici namjere i pristajanja kao vječna zagonetka koliko si ljudi lažu jer žele a koliko jer moraju. Tako su i antisemitski časopisi ranih tridesetih prikazivali debele i pokvarene ljude sa semitskim nosevima kako se oblizuju u polucilindrima i gledaju čiste i uznosite plavuše, a tako su i 1945. pokazivali frontovski časopisi ukrajinske crvenoarmejce kako blistavi i neporočni hodaju ulicama Berlina kao da niti su koga silovali niti su oglušili i nema na njima zrna prašine.
Ali 2018….u jeku zbivanja koja su očito pokrenuta u biblijskim razmjerima, nisu na tržištu dokumentarnog zapisa ništa uvjerljiviji radovi, kao da stvarnost nije dovoljno dramatična. A koja je to stvarnost…tisuće ljudi, dio u bijegu od rata, dio u namjeri se probiti u raj zapadne Europe, mnogi uplašeni, mnogi agresivni, namamljeni, iskreni, neiskreni, puni muke, ubačenih agenata, vođeni afektom, neispavanošću, majke, šverceri ljudi, narkotika, utjerivači straha, sva sila ljudi u planetarnoj migrantskoj plimi i bujici od koje svatko nešto hoće dokazati i potvrditi.
Ali montažom i logikom prizora budu mnogi od tih video zapisa tako otvoreno lažni da se uopće ne razlikuju od antisemitskih časopisa iz ranih tridesetih niti fotografija sovjetskih frontovskih novina, ta je količina angažiranosti u tom dokazivanju slična i na ST Marinka Božića, skoro i na članke beogradske Duge koja bi fotografije iz nacističkih logora smrti lijepila u članke o stanju u Zagrebu 1990. i nije postigla veći odaziv na mobilizaciju u Beogradu od 5-10% ali jest postigla dovoljno. Naravno da su na bosansko-hrvatskoj granici skupine imigranata instrumentalizirane i vođene, naravno da je i Bihać od ukupne emocije dobrodošlice stigao u sasvim poluratne emocije između rezerviranosti do straha. To uopće ne želi biti tema ovog teksta.
Ali mnogi ljudi, na svim stranama, ovise egistencijalno i neposredno o nečem bitnom, o afektu. Taj afekt je sasvim izvan religijskih ili nacionalnih, često i socijalnih razlika. Nije niti to tema. Tema je da je video u kojem pet tamnoputih ljudi razdire mladu ženu pred katedralom a netko to snima sa metar udaljenosti nije kompliment onima koji ga dijele na društvenim mrežama koliko niti ideja da među tridesetoricom momaka koji su hodali 6 000 kilometara nema opasnih ljudi i namjera ako zađu među kuće nekog sela ili grada.
Ima. Ima opasnih ljudi i ima do beskraja lažnih video zapisa. I tu vam je odgovor na pitanje zašto vam šalju facebook prijedloge za prijateljstva situirani udovci koji su američki časnici ili vlasnici rudnika zlata, pozive za kreditiranje vaših snova a još za njima vrhunski ljubavnici i nježne starlete. Zato jer dovoljno ljudi jest spremno za time krenuti. I puniti stupce crnih kronika i grobišta novih ratova koji tako počinju. A sve misleći da se kreću u bolju budućnost i male i velike ideje za zaštitu sebe, svojih dragih, i raznih ideala koji su redom šuplji kao ideali komunizma i nacional-socijalizma, svake histerije i ideološke skalamerije koja uvijek služi samo da bi ustrašeni ljudi iz tuđeg sela tovarili hladnjak a trgovci oružjem povlačili s bijelih linija na stolu poslije većih i manjih isporuka željeza i plastike.
Dodaj komentar