Featured Uncategorized

Kako je nastala i zašto kriminalna scena najmanje države među ex republikama ex države

“Ukrajinska državljanka Anastazija Lašmanova ubijena je u Kotoru. Policiji je oko 20.30 časova prijavljeno da je Lašmanova pronađena u svom stanu u Dobroti, izbodena nožem (Lašmanova je direktorica kompanije “Sea Trade”, koja je prije dvije godine kupila hotel “Mimoza” u Tivtu.).” piše Kurir jednu od beskrajnih informacija o državi u kojoj je nedavno napadnuta vatrenim oružjem novinarka, i koja ima snažnu i tradicijsku kriminalnu reputaciju koja se na različite načine pokušava objasniti zemljopisnim polžajem blizu tzv balkanske rute u kombinaciji s izlazom na more ali svi znamo da to nije tako niti zato. Ovaj čas sigurnosni sustavi prepoznaju četiri kriminalne skupine – Barsko-budvanski klan – kao vođe označeni su Milan Vujović, Jovo Đurović, Alan Kožar, Škaljarski klan – kao vođe označeni Jovan Vukotić, Igor Dedović i Vladan Radoman, Kavački klan – kao vođe označeni su Slobodan Kašćelan i Radoje Zvicer, Nikšićki “kvartaški” klan – kao vođe označeni su Radomir Boban Baćović i Ranko Radošević i Rožajska grupa – kao vođa označen Safet Kalić.  Ali i devedesete, ovjekovječene filmom “Vidimo se u čitulji”, vrve likovima rođenim i odraslim u Crnoj gori i svi su voljeli reputaciju, medije i tu su bezbrojne priče i analize, primjerice Istraživačkog centra MANS  o poslovima kokainskog kartela Darka Šarića u Crnoj Gori i imperiju pokojnog Dragana Dudića Frica, Šarićevog bliskog saradnika koji je optužen da je finansirao i pružao logističku podršku u transportu kokaina. Konačno, i nedavno ubijeni arkanov tjelohranitelj Rade Rakonjac je Crnogorac a i majka Ražnjatovića, konačno i ubojstvo Ive Pukanića, vlasnika i urednika Nacionala je u pitanju motiva i naručitelja ostalo otvoreno a većina pretpostavki opet ne mimoilazi tu uistinu lijepu zemlju u kojoj se, konačno, čita Odjek iznad aritmetičkog prosjeka. Zašto je to sve, od kada i koji je korijen činjenice da je to tako. Ne sad, kako je krenulo, jer nije uvijek bilo tako i moraju postojati povijesni razlozi. Nisu oni nedokučivi.

Kada u emisiji Goli život, Velizar Đurović Vele, razgovara s Milomirom Marićem on (recimo da je on bio od kraja 80-ih dio tog svijeta a danas je jedan od šarmantnijih svjedoka tih vremena) kad koristi izraz “viđeniji Nikšićani” ne misli prvenstveno na Jelenu Đukanović koja je modni dizajner u Calvin Klein niti na podrijetlo tenisača Novaka Đokovića, sasvim se podrazumijeva da su to prvenstveno ljudi koje je kolektivno nesvjesno zapamtilo kao narodne junake kriminalnog svijeta kako ostavljaju velike naponice i tuku se u fer tučama a koji su u biti švercali duhan, kokain ili se bavili iznudama a najviše ubojstvima. Ali povijesni razlozi idu dublje u prošlost, u okolnosti opisane u odličnom filmu “Gluvi barut”, u doba kad su se Komunistička partija, četničke dvije struje i okupatori borili za prevlast nad terenom koji je nosio hajdučku tradiciju iz turskih vremena i koji je poznavao i relikt krvne osvete (preporučam primjer zadnje krvne osvete obiteljskog tipa, slučaj Kaluđerović) a koji i nije relikt jer su ubojstva između kriminalnih skupina sasvim jednake strukture i logike.

No, “Gluvi barut” staje u jednom povijesnom trenutku i Crna gora je kasnije postala proslavljena svojim herojima u bivšoj državi, na čelu sa Savom Kovačevićem koji je stradao u proboju na Sutjesci na čelu najelitnije titove udarne grupe čiji su pripadnici bili mahom Crnogorci i Hrvati iz Dalmacije. Većinom su i ostali na Tjentištu (i neki članovi obitelji pisca ovog teksta) ali je ta strana u konačnici pobijedila i nastala je nova država i režim bezumno tvrd. Već 1942. kod Kolašina, Pasje groblje kao najteži zločin titovske strane a kasnije brojne jame kao ona u selu Griže kod Berana, Šahotička jama kod Bijelog polja, Šavnička jama, jama kod Rijeke Crnojevića i kotorska jama kod Nikšića.

Čim se smirilo, stiže sukob sa Staljinom,  crnogorski heroj Jovo Kapičić ustrojio je Goli otok i opet, Crnogorci su nesrazmjerno puno zatvarani kao pristaše informbiroa i narodni neprijatelji ali i nesrazmjerno puno su bili prisutni na strani represivnog sustava koji se prvenstveno zapamtio kroz svoju saveznu policiju zvanu UDBA. Jedno je od osnovnih oružja UDBA-e bilo- razviti i logistički podržati kriminalni milje u inozemstvu koji će ubijati i progoniti neprijatelje režima, i tu su se našli kriminalci, policajci, agenti, komunisti, na istoj strani. 90-ih se sve to vratilo u Beograd i Crnu goru, stvorilo mit i inkubator jednog cijelog zasebnog svemira koji je do te mjere infiltrirao u državni aparat da ih se i nije moglo razlikovati. Kao i u cijeloj ex-YU, kriminalci koji su bili udbaški likvidatori postali su žestoki nacionalisti, nešto iz organizacijskih razloga onoga što se nedavno zvalo “služba” a nešto iz unutarnjih razloga katarze i iskupljenja a sve to zajedno postala je čvrsta mentalna struktura  koja cijeni nietschelijansku i avanturističku narav u čovjeku. I potom, na granici geopolitičkih tektonskih ploča, nastaje rezervat koji traje, hranjen načinom razmišljanja iznutra a novcem od kokaina, ukradenih automobila i duhana. A možda….možda to i odgovara svim suprotstavljenim stranama te međunarodnopolitičke statike a ne samo jednoj kako se na prvi pogled čini. O tome drugi put.

 

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara