Sva su sunčana jutra drukčija ali su i sva sunčana jutra ista. I sve karte kojima odmičem, i gostione i šume i potoci, krošnje i pozdravi, izletišta, lica starih konobara i novih, zvuci tanjura i prepoznavanja. Praznine iz kojih noću vadim zemlju što ju je dan ubacio, uvijek jednu lopatu manje izbaci noć, uvijek lopatu više ubaci veseo momak u košulji tkanoj o svakoj novoj svjetlosti dana. Sve mirnije ruke otvaraju koverte jutarnje pošte, sve manje kad dođe do ograde poštar diže obrve kao da je on nešto kriv. I ponekad uzmem nedovršen roman i izrežem zadnju stranu jednog posebnog poglavlja, ušijem novu i gledam nešto napisati. Bude mi ono lijepo i ja ga još uljepšam, radi mene najviše, pa bi mu htio umetnuti još takvu stranicu ali ne znam pa opet izrežem i ostane ona prazna. Onda zatvorim i pišem nešto drugo.
Likovi su mojih romana brojni i po svemu bolji od mene, naravno, to su besprijekorni ljudi. Ja jedino pišem, ako ne bolje, a ono mekše i okretnije.
Dodaj komentar