U tihim špiljama i rudnicima, u hodnicima, gdje se mimoilaze misli, interesi, željezni vagoni, emocije, bića i zvukovi, i gdje nikad ne sviće i gdje je stalno svitanje, svijet je živ i vrijeme jednako bije u svojoj pješčanoj niti između dva staklena kvarcna balona, jednog prošlog i jednog budućeg. Tek gdje je prolaz najtanji mi svi jesmo, u sadašnjosti gdje se pijesak nekad uspori ili upravo ubrza.
Vagoni voze kroz nove dvorane, voze zabavljene ljude koji se smiju ili grle, fotografiraju ili u tim procijepima rade i pokazuju ih drugima. Ljudi uvlače glavu da ih ne okrznu šiljci okamenjenog stropnog češlja, pridižu se vidjeti bliješteće dvorane gdje ih vodi put, okreću se, šapću, vole, nadaju, traju.
Svijet špilje je zgusnut i lijep niz paradigmatskih kulisa stvaranih prije nego se onaj dvonožni rastrčao zemljinom korom, utorak je, želim nam svako dobro. Budimo hrabri, mudri i odlučni.
Dodaj komentar