Nedjelja je željeznička stanica na kojoj vagoni zastaju na dan dok ih para ne povuče opet dalje prema kuda tko od nas ima kartu ići. I jedan dio nas želi kupiti kifle i izgubiti se, lutati uz rijeku ili već kako biti drugo nego će ga probuditi sutra.
Ljudi se čekaju ići planinariti u kariranim košuljama i otvarati limene kutije s kolačima, ljudi se spremaju uredno za crkvu ili mladalački za utakmicu, ljudi spavaju duže ili čitaju, ljudi gledaju u neradne dane filmove drukčije, naivnije, vjeruju više u svoje junake koji skaču iz aviona i pobjeđuju u auto potjerama jer ih neće prekinuti telefonski poziv pa će naglo morati formirati onaj blagi grč oko ustiju kojima se brane od šefova, klijenata i institucija.
Nedjeljom oni koji jedu sami budu više svjesni da su sami, oni koji jedu okruženi živim portretima s budućih obiteljskih fotografija žele da nitko ne otvori neku temu koja će narušiti mir koji žele pamtiti kada ih ne bude toliko za stolom, kad otputuju stari vlakom na istok ili mladi autobusom u Njemačku. Nedjeljom smo rahli, nedjeljom smo više samo ljudi.
I onda se raziđemo po svojim vagonima, čuje se kako udaraju u kotače željezničari da vide da je sve stegnuto. I kreće noćni vlak da nas nosi u novi tjedan. I oni nesretni budu nestrpljivi da vlak krene što prije i svežu maramu ili kravatu i bude radni dan, oni sretniji da krene što kasnije i još malo drijemaju u nedjeljnoj toplini. A oni sretni, njima uvijek vlak krene na vrijeme i zastane tako i ubrza i uspori.
Dobro vam jutro, putnici, uskoro sviće nedjeljno magleno sunce. Da vas dotakne, zagrli, i isprati biti opet odrasli i snažni. Otvorite zavežljaje svojeg mira.
Dodaj komentar