U prostore i daljine, u slobode i širine, u naprijed koje nas ne čeka a nadajmo se da i ne očekuje pa da ga zatičemo zbunjenijeg nego mi jesmo koji u njega srljamo. Čovjek toliko više ne učini dobrog nego učini lošeg, jer nije izvorno loš nego vrti glavom predugo i ne ugrabi zraku sunca kad ga poljubi i ne učini od nje košulju, sječivo za magle što ga straše i opominju, i zlatan sat.
Pa se okreće i žali, pokušava i hrabri, dok ne klone i od svoje zrake sunca odustane.
Dodaj komentar