Uncategorized

Dobro jutro 6.6.2019.

Davno. Davno sam primjetio da ako se približi “kraj škole”, put kući iz vojske ili sa fronte, ako sam nešto zaradio ili me čeka neki ugodni vikend ili nešto u tom smjeru ….da nasrnu ovi redoviti redovi zapreka s dodatnom strašću ili se pojave nove. Slično, ako se nekud žurite onda ne kreću ovi ispred vas “na zeleno” nikako a na prvi treptaj žutog staju i smiju se….pa svi to znate. I što, prirodno, čovjek razmišlja? Je li nam se to čini pa nam se sekunda čekanja čini duža i zasjeda bješnja ili….ili mi to radimo jer se zgrčimo u sebi pred nešto dobro pa u kozmosu, eteru, kako god to zvali, uistinu nastaju i zgrčeniji oblici stvarnosti! Jednako, ako se raznježimo i opustimo čini nam se da iza prvog zavoja već krvoloci šapću – evo ga, uhvatit ćemo ga na spavanju. Pa svaka nedjelja iza ručka nosi to pitanje ….bloody monday je ideja baš u tom smislu. I onda čovjek instinktivno bude glup i nabrijan uvijek da ga ova pojava ne prati jer, eto, čim se smekša jer nešto čeka ili jest a ono se skupljaju hijene i strvinari….ali je li mi to radimo ili nam se samo izmijene mjerila.

Znate kaj? U nekoj životnoj fazi ovo je prestalo. Ali jest bilo tako i jest bilo da sam “ja to radio” a ne da mi se činilo. Da, mi i sve oko nas jesmo cjelina i organizam. Ali zašto je prestalo. Ovo je pitanje integriteta. Integritet je temeljno naše pitanje, ma što tko rekao. A on raste s iskustvom. A iskustvo je antibiotik za grč, uistinu čim se mi zgrčimo se sve zgrči. Ali zašto se s razvojem i kilometražom stečenom u teškim bojevima života prestanemo grčiti …. time što kroz život ojačamo.

Rimskoj legiji koja je navikla imati pritisak 10, njoj kad se vraća u Liguriju na odmor, njoj ne smeta zasjeda desetorice germanskih ratnika s frizurama teškometalskih edipovaca, posječe ih pola predhodnica a druge unovače da im nose plijen a da glavnina legionara to i ne primjeti. Tako i ovo, prekaljen i iskusan može kroz trnje jer je traktor od 65 a ne 35 konjskih snaga, njemu trnje nije neki doživljaj. Ako jest…onda će i objektivno trnja biti više, ne samo da će mu se činiti, a i činit će mu se. On ima druge dvojbe i iskušenja od grmlja, u njima će se on zatresti a ne ovim koje potresaju traktore s 35 konja.

Razmislite malo, pa i pisati ove redove slova je lakše meni nego onom tko kad nešto piše pomisli “jao majko, hoće li se to kome svidjeti”. Život nije škola. On je strogi i nedosljedni britanski internat viktorijanskog perioda a ne škola. I on nas pripremi biti vukovi vratova i zagriza ili nas natjera navići se na to da nismo vukovi nego šnauceri (vukovima rane teže nastaju i brzo zarastaju a šnauceri ne idu gdje se mogu raniti, dakle isto su). Oboje je jednako dobro, jača imunitet na pojave i zavisnosti iz prvog odjeljka. Zato su nježnost i toplina mogući to više što nam je jači integritet a frustriranom svijetu su bitno teži. Vuk i šnaucer je biti jednako, s pozicije integriteta. Plaćaš cijenu, znaš da jesi i nemaš problema. Probleme imaju vukovi koji bi da su šnauceri i šnauceri koji misle da su vukovi. A kad si na miru sa sobom….onda je sve dobro i jedino je važno biti na miru sa sobom. Pa i jutro.

Dobro vam jutro zato.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara