Davno. Davno sam primjetio da ako se približi “kraj škole”, put kući iz vojske ili sa fronte, ako sam nešto zaradio ili me čeka neki ugodni vikend ili nešto u tom smjeru ….da nasrnu ovi redoviti redovi zapreka s dodatnom strašću ili se pojave nove. Slično, ako se nekud žurite onda ne kreću ovi ispred vas “na zeleno” nikako a na prvi treptaj žutog staju i smiju se….pa svi to znate. I što, prirodno, čovjek razmišlja? Je li nam se to čini pa nam se sekunda čekanja čini duža i zasjeda bješnja ili….ili mi to radimo jer se zgrčimo u sebi pred nešto dobro pa u kozmosu, eteru, kako god to zvali, uistinu nastaju i zgrčeniji oblici stvarnosti! Jednako, ako se raznježimo i opustimo čini nam se da iza prvog zavoja već krvoloci šapću – evo ga, uhvatit ćemo ga na spavanju. Pa svaka nedjelja iza ručka nosi to pitanje ….bloody monday je ideja baš u tom smislu. I onda čovjek instinktivno bude glup i nabrijan uvijek da ga ova pojava ne prati jer, eto, čim se smekša jer nešto čeka ili jest a ono se skupljaju hijene i strvinari….ali je li mi to radimo ili nam se samo izmijene mjerila.
Znate kaj? U nekoj životnoj fazi ovo je prestalo. Ali jest bilo tako i jest bilo da sam “ja to radio” a ne da mi se činilo. Da, mi i sve oko nas jesmo cjelina i organizam. Ali zašto je prestalo. Ovo je pitanje integriteta. Integritet je temeljno naše pitanje, ma što tko rekao. A on raste s iskustvom. A iskustvo je antibiotik za grč, uistinu čim se mi zgrčimo se sve zgrči. Ali zašto se s razvojem i kilometražom stečenom u teškim bojevima života prestanemo grčiti …. time što kroz život ojačamo.
Rimskoj legiji koja je navikla imati pritisak 10, njoj kad se vraća u Liguriju na odmor, njoj ne smeta zasjeda desetorice germanskih ratnika s frizurama teškometalskih edipovaca, posječe ih pola predhodnica a druge unovače da im nose plijen a da glavnina legionara to i ne primjeti. Tako i ovo, prekaljen i iskusan može kroz trnje jer je traktor od 65 a ne 35 konjskih snaga, njemu trnje nije neki doživljaj. Ako jest…onda će i objektivno trnja biti više, ne samo da će mu se činiti, a i činit će mu se. On ima druge dvojbe i iskušenja od grmlja, u njima će se on zatresti a ne ovim koje potresaju traktore s 35 konja.
Razmislite malo, pa i pisati ove redove slova je lakše meni nego onom tko kad nešto piše pomisli “jao majko, hoće li se to kome svidjeti”. Život nije škola. On je strogi i nedosljedni britanski internat viktorijanskog perioda a ne škola. I on nas pripremi biti vukovi vratova i zagriza ili nas natjera navići se na to da nismo vukovi nego šnauceri (vukovima rane teže nastaju i brzo zarastaju a šnauceri ne idu gdje se mogu raniti, dakle isto su). Oboje je jednako dobro, jača imunitet na pojave i zavisnosti iz prvog odjeljka. Zato su nježnost i toplina mogući to više što nam je jači integritet a frustriranom svijetu su bitno teži. Vuk i šnaucer je biti jednako, s pozicije integriteta. Plaćaš cijenu, znaš da jesi i nemaš problema. Probleme imaju vukovi koji bi da su šnauceri i šnauceri koji misle da su vukovi. A kad si na miru sa sobom….onda je sve dobro i jedino je važno biti na miru sa sobom. Pa i jutro.
Dobro vam jutro zato.
Dodaj komentar