S godinama, u albumima naših fotografija sve je manje grmljavina, bolnih tragova brade, ožiljaka i ugriza, onih ranih bujica koje se želi savladati a one se otimaju i prodiru, trgaju granje razuma i vraćaju se iznova poludjele od gladi, raspolućene i još bješnje, trgane svojim prvim uraganima. Sve su više to sunčane i lijepe knjige sjećanja, ali koje se drže na tvojim koljenima i pregledavaju bez žurbe, prikazi izleta, ručkova i poslijepodneva, one bliskosti u kojoj zvuk bubnja u sljepoočnicama ili utihne ili se raširi u simfoniju poput velike rijeke.
Ali ta su koljena ljepša od toskanskog mramora i uz njih se moje oči krijese kao prvih naših dana. Negdje sjedimo uz gin tonic, govorimo o poslovima, bravi na Citroënu ili gdje ćemo za vikend i kakvo će biti vrijeme, kako su tebi bliski spavali ili što su jeli, o medvjeđem luku na Bosiljevu i što ću sutra reći nekom Irancu ili ti investitoru, nema među tim slikama naslovnica gotskih romana. I u toj toplini baš, našeg albuma fotografija, budem sasvim ja. Kao u grmu zlatnih naranača.
Dodaj komentar