Mahom ljudi koje susrećem kroz život i dan misle za mene da sam hladan, konstruktivan, taktičan ali otvoren, u pravilu me i vole jer se sastojim od plamenika i aluminijskih poluga koje osvijetle i raspletu, to je taj status odlikaša koji prvi stigne pred školski autobus kad se ide u Pionirski grad i vozi se kraj otvorenog prozora.
Ali volim te prizore, na neki način i bavarski naivne i tople, poput naslovnica romana kakve je čitala teta Meri u sedamdesetim ležeći na kauču kao rimska matrona, ispod reprodukcije Marije s djetetom Roberta Ferruzzija, i Nijemcima dijelila sprej protiv komaraca, iznajmljivala im sobe, i jela kikiriki.
Oba ta svjetla se u meni sudaraju kao dva debela dječaka koja istrčavaju iz učionice, ja pripremam jedan ugovor za printanje, miriši kava, osjeća se kako iza ručka počinje vikend, sunce izranja za šumarkom, uskoro će zvati Gordana, tražim kartončić kemijske čistione, pegla veselo šišti. Život je lijep.
Dodaj komentar