Uncategorized

Dobro jutro 30.5.2019.

Rano mi postajemo sobom. Još dok smo visoki poput ovećeg vatrogasnog aparata jedan se majci koja ga jutrom sprema veselo otme i otrči kroz lokve i šipražje a ona ga ponosno gleda i vrti glavom pa govori i pita se “što će od tebe biti…”, drugoga nježno gleda a on se osvrće dok mu govori “idi, idi među ljude, ne boj se”. I poslije kad nje već nema nego spava među oblacima budu i jedan i drugi i treći i deseti i suci i krivci i žrtve i više od toga istodobno pa kako tko i kad a svi se nekako bore i snalaze. I netko otvara šahovske figure polako i mudro, otvarajući njihove vatrene linije iz sigurnih točaka zadnjih redova a drugi tjera svoje lovce i konjicu još mamurne od sna a oni prelaze pruge i ceste od noći i prodirući i riskirajući dublje i više, jedan i drugi onako taj šah igraju kako su se davno spremali izaći u park poslije doručka subotom dok su još bili mali i ranjivi kao tek iz pećnice izvađene krafne.

Evo će šest, gleda me moj Baggins jednim okom uvijek otvorenim i spreman skočiti i vući u šetnji kao prvog dana. On i ne zna hodati nego zadihan napinje i ne osvrće se, evo će šest i udarila su vrata kamiona što dovozi kruh i postavlja današnje figure nevidljivo osoblje naših pojedinačnih šahovskih turnira.

Dobro vam jutro, vaše vas staze i zakloni čekaju, kulise i zamke, prilike i apanaže, kantate duha vašeg vremena na zemlji. I pod poklopcem motora svakom se njemu davno ugrađena mašina grije i priprema. Svi smo u tome ravnopravni, svi imamo priliku, svi živimo i trajemo danas na zemlji i neka je tako. Meni bar više od toga i ne treba.