Jutros rano je Android uporno htio nadograditi svoj sustav, jučer se svatko i sve u društvu očitovalo o sudskoj odluci koja se tiče Severine i njenog djeteta i o black friday sniženjima. I ljudi su u tome dokazivali sebe, i mi koji smo bili suzdržani i ne angažiramo se tako snažno, i mi smo dokazivali sebe makar nehotice a da se ne angažiramo snažno i da živimo svoje nedodirljive od magije svrstavanja, svoje ponosne i suzdržane slobode. Svi su zvali, svi su nešto tražili ili govorili, nešto ih je uplašilo ili zbunilo, gledajte kakvo je vrijeme…ulazi kroz prozor. Ljudi prenose da im je netko rekao da bi im to on bolje nego ja, da je sve to drukčije, ljudi u Severini vide sebe, u izborima svog djeda u bitkama oko Kupresa, u novoj jakni sebe kao nekog drugog, poželjnijeg i boljeg i u tome da ako stoje izvan tih silnica sebe kao neovisne intelektualne veličine, slobodna bića i intelektualce u splendid lonelyness. I svi se bojimo ili bar brinemo da se ne probudimo gladni, bolesni, sami ili propali a da smo to mogli izbjeći. Ljudi pišu da su jadni, ljuti, pravedni, da su nedodirljivi od jada, ljutnje i etike, ljudi ne pišu ništa da ne ispadne da nešto tvrde i forsiraju, sve je puno i luđaka koji se zapikane u tebe pa ti žele zakiseliti ili se nametnuti nekim već svojim rojevima muha gonjeni. Bome.
I što sad, Vanja? Hoćeš li se pokušati povlačiti iz tog meteža ili trčati kroz njegove mreže i neuroze i identifikacije kao ragbijaš pete češke lige i rukom s ramena i struka čupati tu histeričnu stvarnost. Pa reći ću, naravno, što ću. Ali kao i uvijek, reći ću ali neću tvrditi da je tako dobro ili ispravno a svakako da tako treba. Jer jedino što imam je to- reći a ne tvrditi. Jer želim reći i želim reći što mislim. I želim ne tvrditi jer je to loše za mene i druge a i bez težine je tvrditi, tvrde ovi što ubadaju nožem i zvikuju glupe kvazivjerske istine pa ih prolaznici nalupaju. I eto, rekao sam. Da ću govoriti, da se neću obazirati hoće li se kome svidjeti, i da neću nametati da je to jedina istina nego da ja tako mislim. I time ću imati svoju slobodu, uopće ne želim mijenjati što mislite jer i tako ćete (kao i ja), zaključivati već ako vas zaboli zub za stepenicu žešće.
Dobro vam jutro, rojevi pčela. Dobro nam jutro. Slobodni budite, pa izgarali u tome ili drijemali po kolibama starog gromadnog gorja. Ništa vas ne tražim, ništa vam ne nudim. A kad vidim da je kome stao auto…ako se ne žurim i dođe mi tako ću ga gurnuti, ako mi ne dođe tako onda neću.
Dodaj komentar