Iskreno ću vam reći, uopće ne znam kako bi bez da ujutro rano pišem ovu
croquis kolumnu, da okolnosti ne dopuštaju ovako a snašao bi se drukčije pa makar je samo izgovarao. To je kao da se probudiš iz svog vlastitog unutarnjeg svijeta koji je sličan kutiji pune starih razglednica, mnogih i slikanih i pisanih nalivperom, stvarnih i izmišljenih tekstova, pristaništa, zalazaka sunca i adresa koje možda i nisu postojale, poneki list ili rukom pisan račun hotela ili pismo kojem odgovara počinjati “stasitoj gospođici”, sve tu ima glas kakvim je pjevao Carlo Buti. I..
..i sad ti sebe kao konja u artiljerijskom divizionu neke besmislene vojske trebaš razbuditi da vuče neki 76 milimetarski top i sluša kako oko njega viču ljudi međusobno “je li zima” i ” kad ja udarim stane kolona” a da sve ovisi o tom konju i topu i hoće li on dosegnuti cestu kuda gazi neki kamion pun jednako uplašenih i sirovih. Taj prijelaz iz ta dva stanja je izuzetno važan da bi se u drugom osjetio dobro, kad ne bi onda ne bi bilo dobro niti tebi niti drugima. Pisanjem Dobro jutro priloga ti se opraštaš od svog introvertnog identiteta i svijeta, jedan dio natrpaš u džepove sakoa, isprsiš se pod kraj teksta jer već podivljaš od želje za danom i da podižeš i potičeš hrabre a progoniš zlotvore, možda ćeš između dva plotuna cigaretu držati nešto gracilnije…ali samo ako pogodiš kamion baš jer onda to možeš i zaslužuješ i ti si živ, u prednosti i dobro.
Ta energetska, stilska, sadržajna metamorfoza iz stornella u obrazovanu bitangu koja nije lik kakve je glumio Ivica Vidović a ipak nije potpuno sirova, to je kvačilo mog dana koje pritisnem pedalom ujutro i na kraju dana da opet budem onaj drugi ja. Cipele ja odbacim izuzetno nemarno i one sjaje prvo u polutami, kao da se okrenem onom pratitelju svijeta kojeg je Sokrat zvao δαίμων i kažem- evo, tjeraj vojsku daleko od mene i pustite me, sutra ću ja opet podviknuti pa idemo dalje.
Pa ako i nekom od vas braćo pomognem na tragu ovoga, hvala. Čitajte Odjek, budite dobri i srčani. A mene već obuzima ona plima vis vitalis s kojom je tolkienovski lik patuljka na Durinovom stratištu uzviknuo kad nadolaze Orci- pustite ih meni, ima još patuljaka u Moriji.
Živjeli.
Dodaj komentar